Google i glupost

Sa početkom pandemije prestao sam da kupujem „Politiku“. Orijentisao sam se na čitanje vesti na Internetu, kako se to poslovično kaže. Normalno je da me najviše interesuju informacije vezane za stanje pandemije, pogotovu kod nas. Međutim, nezavisno od nje i drugi događaji nas sustižu. Internet, tačnije WEB portali koji su dostupni putem globalne komunikacione mreže postali su svojevrsan informativni poligon. Slavni filosof Dekart je rekao – „Cogito ergo sum“. Danas ne postojiš ako nisi prisutan na Internetu. Međutim, postavlja se pitanje da li nam potreba da se to dokaže daje za pravo da o svemu treba izneti svoje mišljenje. Neko će s pravom postaviti pitanje zašto se onda i sam oglašavam. Neću da se branim, ali ponekad imam utisak da se društveni dijalog nekako izmestio na Internet. I da čak i oni koji bi hteli da sučeljavaju svoje stavove unutar sopstvenog kruga nemaju za to mogućnosti.

Pre nekoliko dana ugledni diplomata i esejista na stranicama „Politike“ koju pratim elektronski otvori temu uticaja informacija koje se plasiraju putem Interneta. Tema je dovoljno široka i kompleksnа da bi se ona mogla razmotriti u nekoliko desetina rečenica. Ali se mora potencirati, jer je sve uočljivije nekritičko prihvatanje informacija koje se plasiraju putem WEB servisa Interneta. Svedoci smo činjenice da ako neka tema nije razmatrana u okviru neke od WEB platformi ona se po pravilu smatra nevažnom. Ili se olako smatra da na „Internetu“ postoji rešenje za svaki mogući problem. Te nije potrebno trošiti energiju na samostalne pokušaje da se dođe do nekog rezultata. S obzirom na dostupnost Interneta, sve češće se „baze podataka“ koje se nalaze na serverima uključenim na njega koriste kao zamenski izvor informacija i alternativa obrazovnom procesu.

Naravno ne sme se zanemariti značaj pomenutih baza za detaljno razmatranje nekog problema. Međutim, ad hoc prihvatanje datih informacija po sistemu „zdravo za gotovo“ već sada ima, a bojim se da će tek imati nesagledive posledice po ljudsku zajednicu. Da ne bi sve izgledalo previše „crno“ treba očekivati da će dostupnost informacija preko Interneta uticati na poboljšanje njihovog kvaliteta. Pre svega to se očekuje od onih čije informacije treba da budu kvalitetne po definiciji. A to su pre svega obrazovne institucije. Mogućnost da studenti, ali i đaci putem Interneta imaju uvid u nastavu na drugim sličnim fakultetima i školama trebalo bi da natera nastavnike da znanja, odnosno informacfije kojima će predstavljati ta znanja budu što kvalitetnija. U suprotnom zna se ishod – ostaće bez polaznika.

Nažalost u opštoj euforiji da čoveka zamenimo, pa čak i onome što je najbolji – umu, došlo je do velikih preterivanja. Tzv. veštačka inteligencija svakako ima mesto u našoj budućnosti. Ali se pri tome mora biti selektivan. Ne mogu se veštačke neuronske mreže primenjivati i tamo gde su, da budem malo bezobrazan, dovoljne četiri računske radnje. I povrh svega od toga tvrditi da se radi o visokim naučnim dometima. Zato se moramo uvek setiti Njegoša i njegovih stihova – „Ko na brdo, ak’ i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom – ja poviše nešto od vas vidim, to je sreća dala, al nesreća!“

Teorija i praksa

Do sada je dualno obrazovanje bilo rezervisano za srednjoškolski nivo obrazovanja. Sada je krenula kampanja da se ovaj pristup obrazovanju primeni i na visokoškolskom nivou. Naravno, zagovornici ovog pristupa nalaze sijaset opravdanja za taj naum. međutim, niko i ne pokušava da odgovori na osnovne boljke kojima je opterećeno vaskoliko školstvo u Srbiji. Na prvom mestu da li je mreža visokoškolskih ustanova adekvatna broju potencijalnih studenata. Uslovno rečeno potencijalni studenti su svi svršeni srednjoškolci. Ali da li svi oni treba da studiraju o tome malo ko razmišlja. Pogotovu kada je teško naći posao u oblasti za koju su se školovali. Zbog toga je studiranje važan društveni ventil. Nada da će se stanje privrede poboljšati u toku studiranja sledeće generacije ne napušta nas već decenijama. O neracionalnostima u pogledu struka koje se nude na univerzitetima u Srbiji ne treba trošiti reči.

Moglo bi se što šta diskutovati na temu nuđenja studijskih programa. Pogotovu što se u poslednjoj deceniji sve nekako vrti oko informacionih tehnologija i menadžmenta. Svedoci smo da se oba pojma koriste kao „crveno maramče“ za izazivanje pozora potencijalnih studenata. I tu dolazimo do onoga što nas vraća na večitu temu – teorija ili praksa. Ali ovoga puta to je mnogo složeniji problem nego u vreme kada sam ja bio student. I tada su studije bile teorijski orijentisane. Tako da smo sa fakulteta izlazuili sa solidnim teorijskim, ali relativno slabim praktičnim znanjima. „Srećom“ živeli smo u društvenom sistemu gde su preduzeća imala obavezu da primaju pripravnike. Koje bi onda u kraćem ili dužem periodu osposobljavali za poslove kojima se preduzeće bavilo. Na taj način preduzeća su bili produžena ruka univerziteta. Danas, preduzeća, čak i kada se radi o onim u državnom vlasništvu više ne mogu sebi da dozvole taj luksuz.

Zato se na konkursima po pravilu traže osobe sa iskustvom. Zbog toga je jedan od postulata tzv. „Bolonjske deklaracije“ bio da se obezbede studije koje će svršenim studentima ponuditi više praktičnih znanja. Shodno tome studije su podeljene na strukovne i akademske. Sve je to, kad je u pitanju Srbija formalno ispoštovano. Ali iza forme nije došlo do promene suštine. Uglavnom se sve svelo na šminku, koja je ponekad pokvarila i ono što je bilo dobro. Na silu su uvedeni jednosemestralni predmeti, pri čemu obim izučavane materije nije prilagođen tom činu. I dalje je ostala podela na teorijsku nastavu i računske vežbe. I opet je praksa ostala u zapećku. Pri tome se ne sme zaboraviti da je sve manji broj nastavnika na univerzitetima koji je to postao nakon uspešne karijere u praksi. Sada je normalna pojava da student uđe na fakultet i iz njega izađe odlazeći u penziju.

Iako skoro svakih pet godina pravimo razne strategije obrazovanja ne možemo da ne primetimo da se promašaji u proceni šta treba činiti uglavnom maskiraju novim idejama. Kao što je ova o dualnom obrazovanju na visokoškolskom nivou. Takav pristup podrazumeva da se teorija izučava na fakultetu, a praksa stiče u preduzeću. To može da dovede do sledeće situacije – da studenti postanu svesni da su više naučili od stručnjaka u praksi. Pogotovu što će poslovično morati da uče i predmete koji baš i nemaju mnogo veze sa strukom za koju se spremaju. Zašto je to tako, najbolje da odgovore oni koji definišu nastavne planove i programe i oni koji te planove i programe akredituju.

Ovde sam možda samo nabacao neke probleme kojima je opterećeno visoko školstvo u Srbiji. Vreme je da država stvar uzme u svoje ruke i ozbiljno se pozabavi školstvom. Jer ono nije segment koji se može prepustiti delovanju tržišta. Jer odavno je vrag odneo šalu. Svaki novi dan i svaka nova „ideja“ nanose školstvu neprocenjivu štetu.

Krpljenje

Na pitanje „Kako stoji sa matematikom“ nekadašnji srpski vunderkind lakonski je odgovorio – „Ja toliko dobro znam računare da mi matematika nije potrebna“. Ovo pojednostavljeno shvatanje znanja u pogledu korišćenja računara samo su šlagvort za ono što o čemu hoću da kažem par reči. Pre par dana u medijima se pojavio predlog o uvođenju nastave srpskog jezika na fakultete u Srbiji. Na neki način to je završni udarac u obesmišljavanju osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja. Jer kako drugačije shvatiti potrebu da se ponavlja ono što je već dobilo svoju potvrdu. Za one koji će se pozvati na činjenicu da je jezik živ sistem i da se stalno menja mogu da ponudim prosto odgovor. Jedan od zadataka obrazovanja je da đaci, odnosno studenti shvate promenljivost znanja. I shodno tome potrebu da se stalno uči. Ali ne samo na planu struke, već i na planu opšteg obrazovanja. A znanje maternjeg jezika u tom pogledu svakako predstavlja jedan od najvažnijih aspekata celoživotnog obrazovanja.

Činjenica da je da smo manje pismeni. Jedan od razloga je život u tzv. digitalnoim dobu. Gde sve manje postoji potreba da se piše. Ljudi se sve češće sporazumevaju raznim skraćenicama, popunjavanjem formulara, sve češćim menjanjem maternjeg jezika engleskim. Ispiti na fakultetima se danas po pravilu, čast izuzecima, polažu preko testova. Doduše, studenti danas mnogo više rade razne seminarske radove i eseje, pa bi bilo očekivano da bar tu malo poprave znanje maternjeg jezika. Ali, ne lezi vraže ipak je primamljivije i lakše koristiti copy/paste tehniku. Zato se postavlja pitanje da li bi nastava srpskog jezika na fakultetima bila delotvorna. Ili bi to bio samo još jedan predmet za koji bi studenti rekli da im je dosadan i nepotreban. Možda bi neko odgovor sa početka teksta preformulisao u – „Ja toliko dobro znam računare da mi srpski jezik nije potreban“.

Pomenuti predlog može se posmatrati i kroz prizmu novog upisnog ciklusa na domaće fakultete. Sa stranica novina, svih medija uključujući i WEB portale potencijalne studente bombarduju reklame sa objašnjenima zašto treba upisati baš njihov fakultet. Većina fakulteta organizuje besplatnu pripremnu nastavu za polaganje prijemnih ispita. O uzimanju privatnih časova za istu namenu ne bih ovde diskutovao. Ali sve to ukazuje na besmislice obrazovanja u Srbiji. O kojima niko ne vodi računa. Jer najvažnije je naći poneki izuzetak. A zaboravljavamo da izuzeci samo potvrđuju pravilo.

Odlasci

Sebi i drugima stalno ponavljam da vreme nema reprizu. Pa ipak nekako se potajno nadam da će vreme makar malo usporiti i da ćemo makar na taj način moći da nadoknadimo propušteno. A onda nas odlasci dragih ljudi podsete da je propušteno ipak samo propušteno. Dok smo mladi sve nam se čini da će nam kompromisi u izboru prioriteta ponešto uskratiti od života. A onda kada smo se oslobodili radnih obaveza i kad nam kompromisi više nisu potrebni sačeka nas nešto poput „doba korone“. I odlasci.

Svesni smo da su odlasci neminovni. Ali po pravilu nas iznenade. Jer uvek nešto ostane nedorečeno, neispričano, nezavršeno. I po pravilu slede zaklinjanja da se to ne sme više desiti. A opet sve nekako bude po starom. Jer mislimo ipak će biti vremena. „Doba korone“ nam je donelo nove izazove. Donelo nam je nedruženje, fizičko udaljavanje od bližnjih i čekanje. I naravno odlaske. A odlasci su svuda oko nas. Odlaze poznati, prijatelji, rodbina. Za sobom ostavljaju želju, nas koji ostajemo da „doba korone“ konačno mine. A onda umesto onog „ima vremena“ počinjemo da se ponašamo po principu „neće to mene“. A onda novi odlazak pokaže da nevidljivi protivnik ne bira, ne razmišlja da li ga se neko boji ili ne.

Najnoviji odlasci vraćaju me u prošlost u odlaske koji su kao i najnoviji ostavljali ožiljke na duši. Ožiljke koje je vreme ponekad brisalo, ali su stizali novi. I čini li da se sve češće osećamo setni i tužni. Jer neki odlasci su značili gubitak pažljivog sagovornika, istomišljenika sa kojim si mogao podeliti i poneku tajnu. Nažalost biće ih sve više. Jer živimo u vreme nesigurnosti i prepuno iznenađenja. Jer nas stižu godine i redovi nam se i prirodno proređuju. Zato nam danas, kada nas je „doba korone“ razdvojilo ne preostaje ništa drugo do da pišemo. I na taj način pokušamo da ostavimo trag o onima, ali i o sebi. Jer odlasci će biti sve češći. A naše moći sve slabije.

Skupljači sertifikata

Za svojih 44 godine inženjerskog staža nisam stekao nijednu licencu, a kamo li sertifikat koji bi me učinio kompetentnim za obavljanje raznih poslova. Ako je suditi po broju takvih, srpski rečeno – uverenja oko mene ima mnogo onih za koje bi se reklo da su, po tom osnovu kompetentniji od mene. Srećom, po mene, uradio sam mnogo toga u svom profesionalnom životu da me nikakvi sertifikati ne bi učinili kompetentnijim nego što sam bio. Ili što sam još uvek. Ali nije ovde reč o meni, pogotovu što sam penzioner već skoro tri godine i ne pretendujem da bilo kome osporavam kompetentnost pozivajući se na vlastitu.

Ako se otvori nečija biografija ili kako se danas moderno kaže CV (Curriculum Vitae) jednu od važnih stavki zauzima spisak stečenih sertifikata ili licenci kojima se data osoba predstavlja okruženju. Kvalitativno gledano licence bi trebalo da budu daleko ozbiljnije merilo nečije kompetentnosti. Jer u starije generacije licence vezuju za polaganje državnog ispita kojim se sticalo pravo obavljanja određenih poslova. Pored znanja iz struke, potvrđenog kroz rad u njoj i polaganja ispita pred komisijom stručnjaka iz te oblasti, sticanje licence je podrazumevalo i poznavanje propisa vezanih za obavljanje prakse u toj oblasti.

Ako se zadržimo na nivou tehnike licenca podrazumeva da njen vlasnik može samostalno da projektuje ili izvodi poslove iz oblasti svoje struke. Pri tome se podrazumevalo da se dato lice poseduje višegodišnje iskustvo stečeno kroz rad u datoj oblasti pod rukovodstvom lica koje same poseduju odgovarajuću licencu. Pre pristupanja ispitu za licencu kanditat treba da priloži potvrdu firme u kojoj je radio o realizovanim poslovima. I projekat kojim sebe predstavlja kao inženjera sposbnog da u budućnosti samostalno obavlja inženjerski posao. Odnosno rukovodi složenim inženjerskim projektima. Tako bi trebalo da bude. Ali u praksi to izgleda često drugačije. Licenca često može da predstavlja sredstvo po principu – zlu ne trebalo. Zato je poseduje veliki broj inženjera koji ne zadovoljavaju bar neki od pretpostavljenih uslova. Srećna okolnost je što najveći broj takvih vlasnika licenci i ne koristi prava koja mu licenca obezbeđuje.

Međutim, kad su sertifikati ili uverenja u pitanju tu je situacija značajno drugačija. Jer je na tom planu došlo do spajanja dva tipa interesa. Davalaca i korisnika usluga. Davaoci usluga su pojedinci ili institucije koje organizuju kurseve ili samo kratke seminare u okviru kojih se polaznicima na određenom nivou predstavlja određena problematika na različitim nivoima. Polaznici kurseva/seminara po njihovom okončanju mogu, a ne moraju da budu podvrgnuti proveri stečenog znanja. U principu u oba slučaja dobijaju pisanu potvrdu – sertifikat da su prošli određenu obuku. Pohađanje ovajvih kurseva/seminara se po pravilu plaća. Najčešće u skladu sa dužinom njihovog trajanja. Neke struke propisuju da svako ko se njima bavi mora u određenom periodu da prisustvuje takvim događajima, jer se na taj način obezbeđuje trajanje licence za obavljanje delatnosti. Tipičan primer su lekari i nastavnici u osnovnim i srednjim školama.

Naravno postoje i sertifikati koji se stiču u različitim segmentima struka. Možda je tu najkarakterističnija oblast – informacionih tehnologija. Jer kad pogledate CV prosečnog poslenika iz ove oblasti videćete čitav spisak navedenih sertifikata stečenih na planu poznavanja ili rada sa različitim operativnim sistemima, programskim jezicima, aplikativnim programima, bazama podataka, … Danas se puno tih sertifikata stiče kroz online kurseve preko WEB prezentacija i polaganja testova na isti način. Po okončanju posla davalac usluge kreira odgovarajuće uverenje koje korisnik usluge može sam da odštampa na svom štampaču. Korisnici usluga na ovaj način postaju skupljači sertifikata. Dok davaoci usluga imaju odstupnicu – svaka ozbiljna firma će da proveri znanja koja kandidat za posao navede, bez obzira na autentičnost i autoritet firme koja je izdala sertifikat. A često ovakvi sertifikati služe da se regrutuju promoteri koji će promovisati određenu firmu i tehnologiju koju ona nudi.

Povratak na početak

Vreme, koje će se pamtiti kao “doba korone” pomalo neočekivano je unelo velike promene u život svakog čoveka. Posebno su promene evidentne u onim oblastima koje podrazumevaju delovanje čoveka kao društvenog bića. Obrazovanje je svakako jedna od oblasti društvenog života gde su bile potrebne velike promene i prilagođavanje novonastaloj situaciji. Posle korone, obrazovanje sigurno više neći biti isto kao ranije. Prave razmere tih promena moći će da se sagledaju tek kada se pandemija bude malo stišala. I kada se potencijalno bude vraćalo na realizovanje obrazovnog procesa kakav je preovlađivao u prethodnom periodu. S obzirom na takva očekivanja i kada u obrazovanju, pogotovu visokoškolskom pomalo vlada zatišje, možda je ovo pravi trenutak da se reakptulira šta je tom obrazovanju donela mnogopominjana “Bolonja”. Zato je posle deceniju i po potrebno napraviti povratak na početak i sagledati šta se želelo, šta se uradilo i konačno šta smo dobili uvođenjem tzv. koncepta obrazovanja “po Bolonji”.

“Bolonjska deklaracija” je u osnovi imala dva osnovna cilja: stvaranje jedinstvenog akademskog prostora na nivou Evrope i obezeđivanje studija koja će studentima pružiti više praktičnih znanja. Ako se pogleda kako je to realizovano svako ko dobro poznaje obrazovni proces videće i priznaće da su promene nekako više vodile ka uvođenju američkog koncepta studiranja u ovdašnju obrazovnu praksu. Pošto je “put do pakla obično popločan najboljim namerama” onda se praktična realizacija tog koncepta izrodila u svoju suprotnost. Ideja o kontinuiranom praćenju napredovanja studenata u sticanju znanja na nivou srpskog visokog školstva je teška za realizaciju.

Da bi obezbedili dovoljne prihode za funkcionisanje univerziteti su “prinuđeni” da upisuju neopravdano veliki broj studenata. Osim toga nije retkost da naši fakulteti često funkcionišu kao mali univerziteti, jer izvode nastavu iz oblasti koje često međusobno nisu kompatibilne. U takvim uslovima teško je imati adekvatan broj nastavnika i saradnika koji bi mogli uspešno da prate veliki broj studenata. S druge strane država se ne protivi ovakvim pristupima. Jednim delom što na taj način kompenzuje fakultetima nemogućnost pokrivanja materijalnih troškova grejanja, električne nergije, vode, itd. Inače država bi kroz akreditaciju mogla da sve to dovede u red. Ali nije se lako odreći mogućnosti da veći broj studenata ublaži sliku o nezaposlenosti mlade generacije. Ali to je posebno pitanje, iako bitno utiče na kvalitet visokoškolskog obrazovanja.

Po “Bolonji” visoko obrazovanje se realizuje na tri nivoa – osnovne, master i doktorske studije. Nekadašnje studije na tehničkim fakultetima su sada podeljene na dava dela, dok su studije iz prirodnih i društvenih nauka ovim produžene za jednu godinu. Umesto da se studenti rasterete oni za pet godina treba da polože skoro 50 ispita. Sve se to pravda činjenicom da se radi o jednosemestralnim predmetima. Pri tome sadržaj i obim lekcija niko ne uzima u obzir. Pa često imamo situacije da se ista materija koja je nekada predavana u toku cele godine sada realizuje u samo jednom semestru.

Posebna priča su doktorske studije. One su kako statistički pokazatelji govore dovele do inflacije doktorata. Praveći paralelu sa nekadašnjim magistarskim studijama i izradom doktorata nekako se nameće zaključak da su doktorske studije ustvari pandan nekadašnjim magistarskim studijama. Ovo nije prvi put izrečena takva teza, ali će sigurno naići na neprihvatanje od mnogih u akademskoj javnosti. Mnogi će kao argumente navoditi da za izradu doktorske disertacije treba puno vremena. Ali mislim da niko ozbiljan i nije očekivao da se doktorske studije mogu okončati za zakonski predviđene tri godine. Pogotovu što manje više svi znamo kako su u praksi one organizovane. Trebalo bi puno proistora da se sagledaju sve njihove slabosti.

I nije mi bila namera da do detalja “tranžiram” visokoškolsko obrazovanje kdo nas. Više je to nabranjanje problema o kojima bi trebalo ozbiljno razmisliti pri svođenju računa – ili šta smo uradili sa visokoškolskim obrazovanjem. Sigurno je da posla ima puno. Pogotovu što sam ovde imamo na umu samo akadmeske studije. A gde su strukovne studije, gde je zamešeteljstvo čak i veće. Pogotovu što su poslednjih godina napravljeni neki upitni potezi na organizovanju visokih škola. Ako se što pre ne zasuču rukavi naćićemo se u živom blatu. A ko je ikada u njega upao zna kako izgleda čupanje i koje su posledice.

Organizacija

Ovih se dana ponovo raspravlja na temu vraćanja obaveznog vojnog roka. Nemam nameru da se uključujem u tu raspravu. Ovo pominjanje institucije vojnog roka je samo šlagvort za temu kojom želim da se bavim u ovom tekstu. Naime jedna od stvari koju sam poneo iz doba služenja vojnog roka vezana je za to, što smo tokom obuke i upoznavanja sa “vojnim veštinama” ćesto pominjali – “organizacione i tehničke mere”. Kasnije kao nastavnik sam često svojim studentima neka projektna rešenja objašnjavao upravo relativizujući primenu ova dva tipa mera.

Tokom jutrošnje porodične diskusije na temu propusta u organizaciji borbe sa kovidom ponovo sam se setio – organizacionih i tehničkih mera. Po pravilu smo skloni da mnoge nedostatke u funkcionisanju našeg društva pravdamo nedostatkom finansijskih sredstava. Ali kad se malo dublje začeprka ispod površine može se jasno uočiti da u nastojanju da se popravi stanje u društvu retko ko poseže za merama koje treba da poprave organizaciju poslova na kojima se bazira funkcionisanje naše zajednice. Pri tome se često kao antiteza tom pristupu troše ogromna materijalna sredstva, koja su evidentno uvek najskuplje rešenje, ali bez pravih efekata. Sve nadajući se da će to doneti boljitak. Istovremeno nepostojanje adekvatnog odgovora na mnoge društvene probleme po pravilu se pravda nedostatkom sredstava za njihovo rešavanje.

A mnogi od tih problema bi se mogli rešiti boljom organizacijom posla. I to često bez posebnih ulaganja, jer su oni koji bi tu novu organizaciju trebali da sprovedu već za to plaćeni. Usput zaboravljamo da je na prelazu vekova naročito postalo popularno školovanje u oblasti organizacije rada, da ne kažem menadžmenta. Ako se pogledaju nastavni planovi i programi odgovarajućih studija na fakultetima u Srbiji da svi manje više nude dobru teorijsku osnovu. Studenti nauče da koriste metode višekriterijumskog odlučivanja, da na baz PERT ili Gantovih dijagrama planiraju poslovne aktivnosti. Ali život ponekad zahteva donošenje ad hoc odluka, poput rešenja Gordijevog čvora.

Zato razvoj društva treba bazirati na školovanju ljudi koji će da razmišljaju. Koji će da vagaju između organizacionih i tehničkih rešenja. Sredstva se ponekad nepotrebno troše za rešavanje problema po principu – “Naparavićemo računarski program, koji to rešava, ima kod Kineza ili na Internetu”. A možda bi do dobrog rešenja mogli doći jednostavnim mešanjem karata, vremenskom i prostornom raspodelom poslova ili malo dodatnog ljudskog rada. tek da se održi i fizička, ali i mentalna kondicija. Koja nam poslednjih godina i te kako nedostaje.

Nije dovoljno

Novi gradonačelnik Banja Luke doneo je naredbu da svi zvanični kanali komunikacije Grada na društvenim mrežama objave pišu ćirilicom. Ovo bi trebalo da bude još jedan od pokušaja zaštite, tačnije očuvanja srpskog pisma – ćirilice. Lično u „domaćoj“ komunikaciji koristim ćirilicu i ne bih polemisao na temu za i protiv ćirilice. Pogotovu da li ćirilicu treba uvoditi naredbom. Jednostavno to su pitanja obrazovanja, kulture i konačno osećanja pripadnosti jednoj sredini.

Ima nešto, što mene mnogo više brine. A to je pitanje očuvanja samog srpskog jezika, koje je mnogo važnije. Jer sve više nekritički posežemo za stranim izrazima. Niko ne može da porekne da je jezik živ organizam koji se stalno menja, uvode se nove reči, a neke prestaju sa korišćenjem. Sa razvojem tehnologije iz razvijenih zemalja, pogotovu sa anglosaksonskog govornog područja dolaze i novi izrazi. Često se radi o složenicama koje nastaju iz potrebe da se što bliže objasni neki pojam. A što je teško prevesti na srpski jezik. Takođe, mnogi izrazi se uvode sa asocijacijom na neke druge oblasti ili imaju dosta široko značenje da bi se mogla upotrebiti odgovarajuća srpski reč. Pogotovu je taj problem vezan za izraze koji se, gotovo svakodnevno pojavljuju u oblasti računarstva ili tzv. informacionih tehnologija. Pomenuću samo izraze kao što su – data mining, cloud computing, …

Očigledno je da pomenute izraze nije lako prevesti na srpski jezik sa samo dve reči. Već će, radi potpunog razumevanja biti potrebno da se koristi opisni pristup. Tj. da se koristi više reči. Ili ćemo pribeći proširivanju značenja postojećih reči. Pa bi tako data mining moglo da se prevede kao – analiza podataka. Pri čemu bi reč analiza sada podrazumevala širi skup operacija nad podacima. Nažalost kod nas ne postoji saradnja između jezičkih stručnjaka i stručnjaka iz oblasti u kojima treba „izmisliti“ nove domaće reči. Tako da se ovom problemu pristupa na različite načine. Po mom mišljenju najgori je onaj gde se strani termini pišu ćirilicom i to u obliku kako se izgovaraju. Pa tako data mining postaje – дата мајнинг. Ovakve stvari su pravo nasilje nad jezikom, bez obzira da li se piše ćirilicom ili latinicom.

O korišćenju stranih reči umesto, više nego adekvatnih srpskih ne treba previše trošiti reči. Možda ima onih koji misle da će u društvu biti važniji ako koristi reči kompjuter ili edukacija. A šta fali rečima računar i obrazovanje. Svojevremeno sam imao ne baš prijatnu raspravu sa koleginicom koja je tvrdila da reč kompjuter ima šire značenje od reči računar. Na kraju sam joj jednostavno odgovorio – „Hajde da se dogovorimo da imaju isto značenje“. Takođe, da li nam je obrazovanje podignuto na viši nivo od kada umesto pojmova nastavni plan i program koristimo reč kurikulum.

Zato svođenje očuvanja srpskog jezika na korišćenje isključivo ćirilice više će biti paravan iza koga će se odvijati jedan mnogo opasniji proces. Jer se na kraju, da malo karikiram, može desiti da počnemo engleske reči da pišemo ćirilicom. Pošto će nam one postati dominantene u srpskom rečniku.

I dalje razmišljam

Izgleda da sam od ovog „vremena korone“ imao i nekih koristi. Popravio sam kondiciju, značajno smanjio težinu. Konačno, uradio sam neke stvari koje sam čak godinama odlagao. Možda sam mlo drugačije zamišljao svoje penzionerske dane, ali sam više nego zadovoljan kako oni teku. Pomislih da napišem, kako sam ipak nezadovoljan, jer se tobože moglo uraditi više. A onda shvatih da je ta rečenica nekako postala otrcana, prava poštapalica savremenog čoveka. Čoveka koji sve više vodi bitku sa mašinama, a ne sa svojim okruženjem ili samim sobom. Setih se za trenutak mastavnika iz predmeta Opšta praksa sa prve godine studija. Dakle iz davne 1972. godine. Često je znao da nam kaže – „Bio je vek mašinstva, sada je vek elektrotehnike, ali dolazi vek informatike“. Kako su ove reči bile proročanske! Jer informacija je zaista postala nešto sa čim se budimo, ali i odlazimo na počinak.

Nažalost pri tome niko se ne pita kakve su to informacije koje nam se plasiraju i sa kojim ciljem. Postalo je važno da su na neki način one postale dostupne svakome uz uslove koji danas praktično nisu upitni.

Internet je danas žila kucavica sveta. Ako nešto ne znamo, lakonski kažemo – „Ima na Internetu“. Takođe, Internet je stvorio utisak da smo u pogledu znanja postali ravnopravni, bez obzira na stepen obrazovanja. Jednostavno, svima su dostupna ista znanja. Počeli smo polako da zaboravljamo šta je to analitičko i sintetičko mišljenje. Sve se to preselilo i u školske klupe, na svim nivoima obrazovanja. Za sada samo razmišljam o mogućim posledicama. Ali to je razmišljanje jednog penzionera čiji je uticaj sveden na pokret olovkom prilikom izbora. Važno je šta o tome i da li uopšte razmišljaju oni koji su odgovorni za – „Kuda plovi ovaj brod“? Ili veruju u čuda!

O vrednosti

Kako god se pogleda društvo nam je u krizi. I to poduže vreme. Kad pogledamo šta se govori i piše na tu temu uvek je neko drugi kriv. Samokritika kao da i ne postoji. A nekako bi se reklo da ne bi imala ni smisla. Jer samokritični bi bili samo oni koji i nisu presudno uticali na aktuelno stanje. Više bi služilo za podsmeh.

Iako nije jedini, bitan faktor društvene krize je i kriza vrednosti. Posle skoro pet decenija u kojima je društveni interes bio na prvom mestu, početkom devedesetih je promovisan moto – „Ko nije za sebe, nije ni za drugoga“. Do današnjih dana ova rečenica će ostati alibi za mnoge članove društva. Njome se opravdavaju sumnjivo stečena bogatstva, diplome i pozicije u društvu. Dodatni paravan iza koga se krijemo kad treba ispoštovati kakve takve vrednosne kriterijume ili pokušamo da izgradimo nove, su događaji u poslednjih trideset godina. Sve se opravdava ratovima iz devedesetih, sankcijama, bombardovanjem i turbulentnim godinama novog veka. Situacija sa Kosovom i Metohijom je nit koja se provlači kroz sve te godine, a seže i dalje u prošlost.

Za to vreme svet se jako promenio. Ne uvek nabolje. I na drugim prostorima kubure sa vrednosnim kriterijumima. Eto dodatnog opravdanja da kod nas sve ostaje po starom.