Trst

Za nas Jugoslovene Trst je bio simbol jednog vremena. Prozor i prva stanica na putu ka zapadu. Šesdesetih godina prošlog veka uspeli smo u onome što nismo 1953. godine. Trst je zaista postao naš. Tokom poslednjih decenija prošlog veka Trst je doživeo renesansu i postao važan trgovački centar. Jer je svakodnevno bio okupiran od strane Jugoslovena. Koji su odavde put domovine nosili šuškavce, najlon košulje i farmerke. Kasnije će na red doći vetrovke, vijetnamke i tehnička roba. A biće vremena kad ćemo se iz Trsta vraćati i sa kafom.

Trst i za mene bio prva stanica na putovanjima ka zapadu. Pokušaću da se setim svih tih boravaka. Ne bi trebalo da bude teško. Jer su sve to bili boravci od nekoliko sati.

U Čačku, 19. avgusta 2023. godine

Pizza fi 300

Skoro će pola veka od kada sam prvi put bio u Trstu. Zahvaljujući učešću na Elektrijadi ili Susretima studenata elektrotehnike Jugoslavije 1976. godine se nađoh u Poreču. Blizina Trsta stvori želju da se konačno i sam nađem na čuvenom Ponte Rosu. Nas petorica kolega iznajmismo auto i jednog jutra zaputismo se put Italije. U Trstu se razvismo u strelce i dogovorismo se kada ćemo se ponovo naći kod kola. Vladimir Smiljaković i krenusmo u kupovinu. Ne nađoh farmerke za mene, ali kupih vijetnamku. Vladimir kupi merni instrument. Pošto smo završili ranije sedosmo u piceriju u blizini Ponte Rosa. Baš u vreme podnevne pauze. Uskoro se majstor Salvatore vrati poslu i prvi put probah pizzu. Iskreno govoreći nisam bio oduševljen. I dan danas kad se u tom našem društvu pomene Elektrijada setimo se Trsta i pizze prečnika 300 mm. Bar tako smo je Vladimir i ja procenili.

trst
Panorama Trsta

Oči u oči sa realnošću

Pri svakom povratku iz inostranstva čekalo nas je suočavanje sa carinom. Po pravilu bilo je neizvesno kako će se oni poneti u konkretnoj situaciji. Kad smo se ponovo našli kod kola napravili smo inventar šta je ko kupio da bi mogli da planiramo nastup na carini. Osim mene ostala četvorica su kupila merne instrumente. Zbog toga je bilo izvesno da sledi plaćanje carine. Zato sam predložio da prijave jedan instrument, a da ostale sakriju.

Kada smo došli na granicu cariniku je odgovoreno da nemam ništa da prijavimo. Naravno on je zatražio da se otvori gepek i jedna torba. Na vrhu je stajao instrument. Pošto smo rekli da nemamo ništa za carinjenje sledilo je otvaranje svih torbi. I naravno plaćanje carine. Čak i ja za farmerke i vijetnamku platih deset hiljada carine. Na kraju carinik ugleda i posudu od miksera koji je kupio Bucko (Srđan Ivančević). I kratko prokomentarisa – „Sad će i ovo da se pojavi“.