Postoji nekoliko kriterijuma po kojima se može vrednovati ono čime se određena sredina predstavlja drugima. Možda se neko neće složiti, ali ljudi su najveća vrednost jedne sredine. Nihova gostoljubivost, susretljivost i pažnja koju ukazuju drugima može da ublaži mnoge nedostatke. Kad su Čačani u pitanju poslužiću se jednom ne baš veselom anegdotom. Jedan beogradski prijatelj mi je jednom prilikom rekao – “Čačani su najgori ljudi na svetu”. Nisam stigao ni da upitam za razlog pružio je objašnjenje. “Čačanin kad te sretne nikad ti neće reći nešto lepo. Umesto toga kaže ti – Što si mi nešto ubledeo, čuo sam da si bolestan, čuo sam da šta ti se desilo …”. Ostavljam drugima da sude o istinitosti ovih reči. Ono što je sigurno da Čačani vole šalu. Tako da se dođoš lako može naći u situaciji da bude predmet pošalice kad se nađe u društvu Čačana.
Neki kažu da bar 10% svih viceva koji nastanu u Srbiji potiče odavde. Čak i da nije u potpunosti tačno, dovoljno govori o duhu Čačana. O tom duhu govori i činjenica da je u Čačku pre Drugog svetskog rata postojalo udruženje lažova. Njegov predsednik je bio ovdašnji kafedžija Sreto Jovičić. I sam akter mnogobrojnih anegdota. Danas kada su migracije česte i intenzivne, može se desiti da posetilac i ne upozna pravag Čačanina. Pri tome mislim na onog žitelja Čačka, koji je makar druga generacija koja ovde živi.