Zahvaljujući kolegi, koji je pomešao stanice Vranjska banja i Vranje nastavili smo putovanje prema Makedoniji. Preostalo nam je da izađemo u poslednjoj stanici pre granice, Ristovcu. I tražimo način kako da se domognemo Vranja. Od svih opcija najbolja nam se učinila da u Davidovcu uhvatimo autobus koji iz Bujanovca ide za Vranje. Od Ristovca do Davidovca, koji se nalazio na tadašnjoj trasi auto puta trčimo. Jer ne znamo kada stiže autobus iz Bujanovca. Srećmo došli smo priloično rano, pa nam ne preostaje ništa drugo do da dremamo. Kada sam se probudio konstatujem da smo u nekom selu. Autobus u koji smo ušli namenjen je prevozu radnika iz druge smene. A to podrazumeva i njihovo razvođenje po okolnim selima. Konačno stižemo u Vranje, ali u hotelu „Vranje“ nema mesta. Pa nas upućuju u motel „Vranje“. Nekih četiri kilometra van grada.
Recepcioner nam kaže da će uskoro stići kombi koji prevozi učesnike na relaciji hotel – motel. Međutim, kolega ne veruje u tu opciju i predlaže da idemo peške. Uz put počine sevanje i grmljavina, najavljujući kišu, koja nas hvata na pola puta. Kod fabrike „Koštana“. U motel stižemo mokri do gole kože. Istovremeno kada smo ulazili u motel stiže i onaj pomenuti kombi. Avantura se nastavila i sutradan. Zahvaljujući organizovanom prevozu uspešno smo stigli do manastira. Neverni kolega, koji je sumnjao i u taj prevoz u manastir odlazi sa kolegama iz Užica njihovim „Jugom“. Zatičemo ga u manastiru skroz zelenog u licu. Jer je vozač „Juga“ gasio motor na nizbrdici da bi uštedeo gorivo. Tako da je tih četrdesetak kilometara bilo prava avantura.
Pošto smo završili učešće na konferenciji postavilo se pitanje povratka. Saznajemo da za Vranje ide nekakav kombi. Ladno sedamo i pravimo se ludi dok kombi nije krenuo. Putovanje je trajalo malo duže, jer svraćamo u Bujanovac da stvari uzmu oni koji su spavali u tamošnjem hotelu. U Vranju sedamo u autobus koji iz Skoplja ide za Sarajevo i kući stižemo u ponoćnim satima.