U Sarajevu se ponovo nađoh, pomalo neočekivano u leto 1982. godine. Bile su to godine u kojima se uveliko osećala privredna kriza u Jugoslaviji. Tog leta sam položio vozački ispit i konačno mogao da vozim kola koja su kupljena još prethodne jeseni. Godišnji odmor, makar njegov deo, po običaju sam provodio u Čačku. Predložih mom drugu Racu da idemo na more. On se malo nećkao, ali pristade i već za sat vremena smo bili u kolima razmišljajući gde da kupimo gorivo, jer je u to vreme, pokazaće se uglavnom u Srbiji vladala velika nestašica. Posreći nam se da je u Požegi bilo goriva. Počekasmo u redu, natankovasmo rezervoar i nastavismo put. Bilo je to prvi put da vozim auto na otvorenom putu i sa više pređenih kilometara. Pomalo je bilo hrabro izvoziti tih 250 kilometara do Sarajeva. Pogotovu što nas na Romaniji uhvati jaka kiša.
U Sarajevo smo stigli kasno popodne. Pozvah mog nekadašnjeg komandira čete iz Nedžarića Milana Stanimirovića. Pozva nas kod njega u stan u naselju Grbavica. On se u međuvremenu oženio. Posedesmo, ispričasmo se i naravno u ime viđenja popismo po neku. Naravno pričalo se o onome što nam je bilo zajedničko, a to je vojska i šta se desilo u Nedžarićima u protekle dve godine. Naravno posle rakije ja više nisam smeo da vozim tako da je za volan seo Raco. Put nas je vodio za Zadar gde smo želeli da posetimo našeg druga Dragana Erića, koji je tamo služio vojsku. Isplanirao sam put preko Travnika, Bugojna, Kupresa i Livna odakle bi se spustili do Splita. Prespavasmo u kolima pored puta negde na padincima Cincara iznad Livna.