Poslednji, klasični računar, koji je projektovan u Institutu „Mihajlo Pupin“ (IMP), a time i u celoj Jugoslaviji bio je PMO. To je bila skraćenica od Procesor Multiprocesne Obrade. Projekat je realizovan u periodu 1980. – 1985. godina. Bio je to zajednički projekat IMP i IPU (Institut Problema Upravljanja) iz Moskve. Računar ipak nije bio sasvim klasičan, jer je realizovan kao RISC procesor. Pominjanje RISC procesora budi asocijaciju su RISC I sa Berklija i MIPS sa Stenforda. Ali u isto vreme na Balkanu je takođe razvijen procesor koji je baziran na sličnom konceptu. Čak je imao i bolje karakteristike u pogledu broja registara. Ali sve je to ostalo nekako u senci. Možda nismo imali hrabrosti ili umeća da sami sebe promovišemo. Istina naš procesor je realizovan korišćenjem SSI/MSI TTL tehnologije. A pomenuta dva procesora su bili VLSI projekti.
Ovim projektom je spuštena zavesa na jednu delatnost, kojom se Jugoslavija svrstala u razvijeni deo čovečanstva. I to kada je računarstvo tek postajlo tehnika, koja će pokoriti svet. Odlukom da se pažnja posveti razvoju sistema isključivo na bazi gotovih računarskih komponenata dobrovoljno smo se odrekli sopstvenog znanja. Danas više nema ni kritične mase znanja ni kadrova za projektovanje u oblasti računarske tehnike. Sami smo sebe gurnuli u grupu koje su nekada bile daleko iza nas. A neke su čak i učile od nas, školujući svoje kadrove na našim fakultetima.
Danas nam ostaje da se tešimo nekakvim rezultatima u informacionim tehnologijama. Današnje generacije, čak i oni koje deluju u toj oblasti moraju da znaju da to nije računarska tehnika. Tehnika u kojoj smo imali svoje mesto u svetskim razmerama.