Naukometrija

Kada ste singularitet, postoji mogućnost da će se takvo stanje promeniti zbog delovanja okruženja. Ovo je naročito važno ako je vaše stanje ispod onoga što se smatra standardom. Međutim, ako širu zajednicu počnu da more problemi onda je svakako vreme za uzbunu. Izgleda da na to počinje da liči globalna naučno – istraživačka zajednica. Kada je 2010. godine pripreman konkurs za naučno – istraživačke projekte koje finansira resorno Ministarstvo uvedena su pravila od kojih se očekivalo da omoguće bolje okvire za vrednovanje rezultata datih istraživanja. Nažalost ponovo se pokazalo da je i dalje put do pakla popločan najboljim namerama. Započeli smo drugu deceniju u kojoj na naučno – istraživačkom nebu Srbije nema ništa novo. I dalje se „istraživači“ u Srbiji finansiraju na bazi rezultata konkursa koji je objavljen davne 2010. godine. A rezultati tih već davno prevaziđenih projekata se pravdaju objavljenim radovima. Po mogućstvu u časopisima sa tzv. impakt faktorom. Istovremeno tokom te decenije, zahvaljujući tim radovima, kao jedinom vrednosnom merilu dobili smo čitavu armiju novih doktora nauka. O napredovanju u akademskoj hijerarhiji da i ne govorimo. Relativno brzo su uočene sve pogubne posledice ovakvog pristupa u vrednovanju rezultata naučno – istraživačkog rada. Ko se danas još seća visprenih kolega sa FON koji u onom legendarnom časopisu „Metalurgia International“ objaviše besmislen rad. Možda je sada trenutak da se setimo mudrih Njegoševih reči – „Moje pleme snom mrtvijem spava, …“.

Međutim, vesti koje dopiru iz sveta (https://www.danas.rs/zivot/izmisljeni-istrazivac-ima-skoro-200-naucnih-radova/) pokazuju da se naučno – istraživačka delatnost i na globalnom nivou bori sa istim problemima. Naravno to ne podrazumeva da time se za stanje naše naučno – istraživačke delatnosti i vrednovanje njenih rezultata mogu naći opravdanja. jer mi smo majstori da koristimo onu poznatu frazu – „Nije to samo kod nas i drugi imaju slične probleme“. Naprotiv to samo pokazuje da ćemo se tek sada teško izvući iz kandži lažne – naukometrije.

Problemi sa vrednovanjem rezultata naučno – istraživačkog rada pokazuju da je ova ljudska delatnost pomalo globalno odvojena od stvarnosti. Buran tehnološki razvoj i trka za profitom istraživanja su na neki način dodatno prenela iz istraživačkih institucija u istraživačke centre velikih korporacija. Zbog toga su se tradicionalne istraživačke institucije, uključujući univerzitete našle u začaranom krugu. Potreba za rangiranjem istraživača i potvrda validnosti izrade teza tradicionalno podrazumevaju objavljivanje radova u časopisima. Pri tome se očekuje da se radi o časopisima koji objavljuju originalne i pažnje vredne radove, što se potvrđuje kroz visok stepen citiranosti objavljenih radova. To znači da su rezultati predstavljeni u tim radovima značajni i korisni za tekuća i buduća istraživanja u odgovarajućoj oblasti. Nažalost praksa je pokazala da su radovi postali gotovo isključivo merilo uspešnosti nekog istraživanja. Jedna od posledica takvog pristupa može biti i situacija prikazana u tekstu koji je napred referisan.

Ako se vratimo domaćoj praksi, korišćenja rezultata naučno – istraživačkog rada može se uočiti pomalo paradoksalna situacija u sučaju izbora u nastavnička zvanja. Polazeći od Zakona o visokom školstvu, kao krovnog instrumenta, pa preko pravilnika koje propisuju univerziteti svi se baziraju na elementima pomenute naukometrije, tj. ispunjenosti uslova u pogledu broja objavljenih u časopisima sa tzv. Sci liste. Praktično komisija za izbor je potrebna samo da proveri da li su elementi koje je kandidat popunio kroz odgovarajuću tabelu tačno navedeni. Šta sve može da stoji iza ovakvog pristupa i kako se on može iskoristiti ostavljam mašti čitaoca.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *