Studija o mogućnostima jugoslovenske privrede da proizvodi računare za potrebe JNA imala je veći značaj od samog truda koji su inženjeri u nju uložili. Ona je pre svega nama samima pokazala da je tehnologija računarskih komponenata napravila značajan iskorak i da dolazi novo računarsko doba, koje će računar učiniti dostupnim mnogo širem krugu korisnika nego do tada. Možda toga nismo bili neposredno svesni, ali u onim jutarnjim razgovorima uz kafu se pominjalo.
Po okončanju Studije trebalo je da prođu četiri godine da bi se razvoj vojnog računara ponovo aktuelizovao. Ne sećam se tačno kada smo ponovo dobili priliku da JNA ponudimo svoje viđenje njihovih računarskih potreba. Biće da je to bilo s proleća 1982. godine.
Pominjanje vojske kao korisnika tehničkih sredstava prvo asocira na oružje i oruđa za borbu. Međutim, ovde se radilo o računaru koji je trebalo da obezbedi podršku u praćenju stanja borbenih sredstava, transportne opreme, municije i slično.
Novi projekat se u nečemu razlikovao od prethodnog. Sada je trebalo ponuditi idejno rešenje. Pošto su se u međuvremenu u Jugoslaviji počeli proizvoditi mini računari, jedna od ideja bila je da se u okviru nove Studije da njihov detaljan prikaz, sa osvrtom na mogućnost da neki od njih bude osnova za vojni računar. Čini mi se da je idejno rešenje pomalo ličilo na arhitekturu sistema MU5, razvijanog sedamdesetih na Univerzitetu u Mančesteru. Inicijator takvog pristupa bio je Joca, koji je i sam učestvovao u razvoju tog sistema, a jedan od njegovih arhitekata bio je Roland Ibbett, Jocin mentor na doktoratu.
Creme de la creme
Pošto je Studija završena, sledilo je njeno predstavljanje pred stručnim jugoslovenskim auditorijumom. Skup je održan u Vojnotehničkom institutu. S obzirom na to da se potencijalno radilo o velikom i sigurnom poslu, sastanku je prisustvovao creme de la creme jugoslovenskog računarstva. Bili su prisutni direktori i saradnici svih preduzeća koja su proizvodila ili prodavala računare. Iz akademske sfere, pored nas Beograđana, sećam se kolega sa Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu.
Diskusija koja se tu vodila ostala mi je u sećanju kao trenutak u kome je praktično utvrđeno stanje računarske industrije u Jugoslaviji. I trenutak kada je počela da se sagledava realna slika našeg računarstva u odnosu na svet. To je posebno bilo značajno za „Pupin”, jer je do tada kopča sa svetom bila više intuitivna, a manje tehnološka. Pogotovu za našu Laboratoriju, koja je bila mesto rađanja jugoslovenskog računarstva.
Ako iz ove perspektive pogledam to vreme, moram da konstatujem da su u nekim drugim laboratorijama Instituta bolje osetili nadolazeće tehnološke promene. Bila je to 1982. godina, kada je IBM PC već uveliko bio zakoračio na računarsku scenu, a Intel ponudio tržištu procesor 80286, koji se po svojim karakteristikama približio procesorima klasičnih računara.
Ako je za utehu, čak i u razvijenom svetu ponekad nije bilo sluha za novu tehnologiju. Ken Olsen, predsednik kompanije DEC, smatrao je da mikroračunari nemaju perspektivu, nipodaštavajući IBM PC i da se DEC time neće baviti.
Dve strane stola
Sastanak u VTI je verovatno bio najširi skup računarskih poslenika održan do tada u Jugoslaviji. U to vreme je za direktora OOUR-a Računska tehnika već bio izabran dr Dragoljub Milićević, i on je koristio priliku da se nametne kao važan igrač u domaćoj računarskoj priči. Vreme koje sledi pokazaće da će se nešto od toga i ostvariti.
Sastanak je trajao, čini mi se, dva dana, a diskusija posle uvodnih izlaganja bila je otvorena i na momente oštra. S jedne strane su bili predstavnici firmi koje su proizvodile ili prodavale strane računare, a sa druge Institut. Da li smo i koliku podršku imali od prisutnih predstavnika akademske zajednice, ne sećam se.
Najglasniji su bili Janez Škrubej iz „Iskra Delte” i Milojko Marić iz „Interkomerca”. Već krajem sedamdesetih „Iskra” je preuzela firmu „Delta”, nastalu u okrilju ljubljanske „Elektrotehne”. Zahvaljujući popularnosti računara PDP-11 i kasnije VAX-11, koje je „Delta” nudila jugoslovenskom tržištu, postali su značajan akter domaće računarske scene. Istovremeno je Slovenija tražila veći kolač u snabdevanju JNA, pa je zainteresovanost „Iskra Delte” bila jasna.
S druge strane, „Interkomerc” i njegov direktor Marić želeli su proširenje tržišta na kome bi plasirali računare firme Burroughs. Marić je kao osnovu za razmatrani računar ponudio mikroračunar Burroughs B20, u suštini njihovu verziju IBM PC-ja, zasnovanu na procesoru Intel 8086, sa operativnim sistemom BTOS, sličnim CP/M-u i MS-DOS-u.
