Tour de World (4): Silazak niz Maslinsku goru

Doručak je bio prilika da se upoznamo sa košer kuhinjom. Svi su se čudili zašto nema mlečnih proizvoda, a objašnjenje je u drevnom pravilu: „Ne kuvaj jare u mleku majke njegove”, po kome se meso i mleko ne smeju spajati.

Usput saznajemo i za „šabat lift”, koji subotom staje na svakom spratu, jer ortodoksni Jevreji tog dana ne smeju ni prst da podignu, a u to spada i pritiskanje dugmeta. Na ulicama viđamo haside, u dugim crnim kaputima, belim košuljama, sa šeširima i karakterističnim zulufima. Hasidski pokret je nastao među Jevrejima istočne Evrope početkom osamnaestog veka; cilj mu je da se bude bliže Bogu kroz sve što čovek radi, govori i misli u svakom trenutku.

Pogled sa Maslinske gore

Obilazak Jerusalima počinjemo sa Maslinske gore, sa koje se preko Kedronske doline pruža veličanstven pogled na Stari grad.

Jerusalim
Pogled na Stari grad sa Maslinske gore

Pred nama dominiraju Kupola na steni i džamija Al-Aksa, podignute na mestu gde je nekada stajao Solomonov hram. Pogled traži i druge značajne građevine, pre svega kupole Crkve Hristovog groba, koje se nalaze u istoj osi sa Kupolom na steni. Najviše zdanje na Maslinskoj gori je zvonik ruskog manastira Hristovog vaznesenja.

Bog je plakao

Silazimo do male crkve Dominus Flevit, „Bog je plakao”, podignute na mestu gde je, po predanju, Isus zaplakao ugledavši pred sobom Jerusalim. Sagrađena je u dvadesetom veku, po zamisli arhitekte Antonija Barlucija, i to u obliku suze. Na tom mestu su pronađeni ostaci vizantijske crkve, temelji i podni mozaici.

Maslinska gora
Crkva Dominus Flevit

U blizini je ruska crkva Svete Marije Magdalene, u kojoj se čuvaju delovi časnog krsta i mošti više svetaca.

Maslinska gora
Crkva Svete Marije Magdalene

Getsimanski vrt

Od crkve Svete Marije Magdalene spuštamo se ka Getsimanskom vrtu, gde se Isus molio i gde je uhvaćen i odveden na suđenje. U vrtu se i danas nalazi osam maslina za koje se veruje da su stare dve hiljade godina. Pored njega je crkva Hristove agonije, poznata i kao Crkva svih nacija, jer je u dvadesetom veku obnovljena donacijama više zemalja.

Getsimanski vrt
Crkva Isusove agonije

Dva groba, jedno verovanje

U neposrednoj blizini je Crkva Bogorodičinog groba, jedno od najsvetijih mesta pravoslavlja. Sa ulaza se širokim kamenim stepenicama silazi u pećinu ispod nivoa tla; sam grob je u jermenskoj kapeli. U vreme naše posete jermenski sveštenik je vršio službu, pa se grobu nije moglo prići, nalazi se ispod mermerne ploče pokrivene crvenom plaštanicom izvezenom zlatnim nitima, okružen svežim cvećem, ikonama i kandilima.

Getsimanski vrt
Crkva Bogorodičinog groba

Zanimljivo je da po katoličkom verovanju grob Bogorodice nije ovde, nego u Efesu u Turskoj, kuda ju je, navodno, posle Isusovog stradanja odveo Sveti Jovan. Vernicima ostaje da po svom nahođenju veruju koji je grob pravi.

Tour de World (3): Šetnja kroz istoriju

Tih par stotina metara do Izraela prelazimo autobusom. Za neke ulazak neće ostati u lepoj uspomeni, vredne izraelske službenice temeljno će ih proveriti, uključujući i sadržaj memorije mobilnih telefona. O prtljagu da i ne govorimo.

Konačno se nalazimo u autobusu koji nas vozi do Ejlata, ugnežden između Egipta na zapadu i jordanske Akabe na istoku. Malo dalje niz obalu počinje Saudijska Arabija.

Izrael
Ejlat

Ejlat je ključna luka za Izrael, jer se preko nje obavlja trgovina sa istočnom Afrikom i jugoistočnom Azijom; bez nje bi izraelski brodovi morali da plove oko Rta dobre nade. Najjužniji grad Izraela pravo je otkrovenje svojim koloritom usred pustinje.

Posle Ejlata ponovo se vraćamo pustinjskim pejzažima, koje povremeno prekidaju plantaže banana i drugo rastinje, podignuto na zemljištu otetom od pustinje. Navodnjava se sistemom „kap po kap”, što ćemo narednih dana sretati širom Izraela.

Lotova žena

Putovanje kroz Izrael je poput šetnje kroz istoriju. Skoro da nema mesta bez svoje priče. Stižemo do Mrtvog mora, najveće depresije na planeti. Zadržavamo se kod ogromne kamene gromade koja predstavlja okamenjenu figuru Lotove žene, koju je, po predanju, Jehova pretvorio u slani kamen kada se osvrnula da vidi propast Sodome i Gomore.

Izrael
Kamena figura “Lotova žena”

Masada

Produžavamo za Masadu, tvrđavu na istočnom obodu Judejske pustinje, iznad Mrtvog mora. Izgradio ju je Irod Veliki tridesetih godina pre nove ere, kao sigurno utočište u slučaju pobune. Postala je poznata po opsadi 73. godine, tokom Prvog jevrejsko-rimskog rata, kada je većina branilaca izvršila samoubistvo shvativši da je pad neizbežan. Zato je Masada simbol jevrejskog otpora. Danas se do lokaliteta stiže žičarom.

Izrael
Masada”

Telo koje voda diže

Posle Masade vraćamo se u banju Ein Bokek da se okupamo u Mrtvom moru. Mora se priznati da je to jedinstven doživljaj, veliki salinitet, od trista do četiristo promila, onemogućava da se uđe u vodu do vrata: telo se samo diže čim voda dođe do grudi.

Zlatna kupola u sumrak

Posle predaha upućujemo se ka Jerusalimu, glavnom odredištu putovanja. Grad je u brdima Judeje, na oko osamsto metara visine, što znači da smo se, posle depresije od četiristo metara ispod nivoa mora, popeli za hiljadu dvesta metara.

Stižemo u sumrak, ali još je dovoljno svetla da pred nama zasija jedan od simbola grada — zlatna Kupola na steni u Starom gradu. Konačno smo u jednom od središta civilizacije, mestu koje ima izuzetan značaj za tri velike religije: judaizam, hrišćanstvo i islam. Smeštamo se u hotel koji vrvi od hodočasnika sa svih strana sveta.

Grad na razmeđu

Jerusalim je faktički pod upravom Izraela i njegovo je sedište predsednika i parlamenta, iako palestinska strana istočni Jerusalim smatra svojim glavnim gradom. Zato je pitanje njegovog trajnog statusa jedna od glavnih tema bliskoistočnog sukoba.

Prvi put je naseljen oko 1800. godine pre nove ere, što ga čini jednim od najstarijih gradova na svetu. Stari grad je podeljen na četiri četvrti, jevrejsku, hrišćansku, jermensku i muslimansku. Kroz njegovu istoriju smenjivali su se David i Solomon, Nabukodonosor, Rimljani, muslimani i, konačno, savremena država Izrael. Za sve tri religije to je sveti grad.

Već pri dolasku upoznajemo jednu njegovu osobinu: to je grad na brežuljcima, u kome je gotovo nemoguće peške iz jednog dela u drugi.

Tour de World (2): Grad mrtvih i kamena pustinja

Ulica piramida, u kojoj je bio naš hotel, izgrađena je u čast otvaranja Sueckog kanala i povezuje plato Gize sa Kairom. Duga je jedanaest kilometara i slobodno se može reći da predstavlja svu slojevitost Egipta: na jednoj strani velelepna zdanja, na drugoj udžerice i gomile smeća. U Kairu nema pešačkih prelaza, osim kod semafora, pa je prelazak ulice prava mala avantura.

Savršenstvo bez instrumenata

Prvo odredište je plato Gize sa tri velike piramide, Keopsovom, Kefrenovom i Mikerinovom. Čim smo stupili na tlo ovog nalazišta, prvo što se uočava jesu prodavci suvenira. Nude po naizgled bagatelnim cenama, a toliko su uporni da, bežeći od jednog, utrčavamo u naručje drugog.

Slušajući vodiča, pokušavamo da se vratimo više od četiri milenijuma unazad i dočaramo sebi napore koje je tadašnji čovek morao da uloži. Jer nije reč samo o sposobnosti da se ogromni kameni blokovi prevezu i obrade bez točkova. Nego o preciznosti sa kojom je sve to urađeno, bez mernih instrumenata. I danas bi tako nešto bilo teško napraviti.

Giza
Piramide u Gizi

Pored dolinskog hrama kralja Kefrena nalazi se čuvena Sfinga, koju obilazimo na kraju posete.

Giza
Sfinga

Grad mrtvih

Odlazimo u Egipatski muzej, gde je izloženo blago drevnog Misira. Najznačajniji eksponat svakako je Tutankamonovo blago, sa čuvenom posmrtnom maskom.

Kairo
Tutankamonova posmrtna maska

Posle kratkog okrepljenja krećemo ka Sinaju. Još dugo prolazimo kroz Kairo, kroz deo koji je predsednik Naser tražio da liči na Novi Beograd, i pored Severnog groblja. Ono, zajedno sa Južnim, čini jednu od najvećih osobenosti grada, poznatu kao Grad mrtvih. Zapravo je to grad živih, na kairskim grobljima, kažu, živi više od milion ljudi koji nemaju svoje stanove.

Kamena pustinja

Konačno se domogosmo Istočne pustinje. Suecki kanal prelazimo kroz tunel prokopan ispod njega, nazvan po egipatskom inženjeru Ahmedu Hamdiju, oficiru koji je poginuo obezbeđujući prelaz Treće armije preko kanala u ratu 1973. godine.

Većina ljudi, kad se pomene pustinja, pomisli na pesak. Ali ovo su kamene pustinje, gde je pesak zapravo prašina koja samo dopunjava opšti utisak sivila.

Sinaj
Pustinjska stanica na Sinaju

Za Sinaj sam prvi put čuo još kao dete, jer su tamo, u mirovnoj misiji, boravili i vojnici JNA. Tako je bilo do rata 1967, kada su Sinaj zauzeli Izraelci; oni su njime upravljali do rata 1973, posle kojeg je proglašen demilitarizovanom zonom. To stanje traje do danas.

Jedna od zanimljivosti putovanja preko Sinaja jesu česti policijski punktovi. Mi uglavnom brzo prolazimo, dovoljno je da vozač izgovori čarobnu reč „Srbija” pa da nastavimo. Odmaramo kod jedne „pustinjske stanice” sa restoranom i benzinskom pumpom. Sunce koje je već zalazilo, i sumrak koji se spuštao, davali su mestu poseban pečat.

Na prilazu Tabi spuštamo se iz sinajskih brda putem koji vijuga poput zmije. Posle poslednje policijske kontrole stižemo u hotel, koji nam donosi sasvim novu vizuru Egipta. Vodič nam kaže da je granica sa Izraelom udaljena svega par stotina metara.

Tour de World (1): Van stare dobre Evrope

Za one koji mnogo putuju kaže se da su „svetski putnici”. Nažalost, ne spadam među njih, moji putnički dometi ne prelaze mnogo granice Evrope. Malo Azije i Afrike, i to je bilo sve. Voleo bih da je tih putovanja bilo više. O popravljanju rezultata i ne razmišljam, jer su me stigle godine, u kojima se ne planira mnogo, a i živimo u vremenu kada se i ne može planirati. Ali ta putovanja izvan Evrope svakako su bila najegzotičnija u mom životu.

Moja svetska turneja obuhvatila je nekoliko zemalja, Egipat, Izrael, Jordan, Maroko i Tursku. Van „stare dobre Evrope” zakoračio sam u večernjim satima 8. aprila 2010. godine. I to na način koji priliči ovom putovanju, sa istorijom smo se sreli još u vazduhu. Jer pre nego što će sleteti na aerodrom u Kairu, avion nadleće plato Gize. Osvetljene nekom mističnom svetlošću, dočekuju nas Keopsova, Kefrenova i Mikerinova piramida.

Na religijskoj tromeđi

Jugoslavija je bila multinacionalni i multireligijski prostor. Ali ovo je bio moj prvi izlet u zemlje u kojima su dominantni islam i judaizam. Egipat je bio prvo odredište. Nastao je na temeljima države faraona, koja je, zahvaljujući bogatstvima doline Nila, bila jedna od kolevki današnje civilizacije. Sa preko osamdeset miliona stanovnika, i pored svega, može se smatrati siromašnom zemljom.

Čačak — Beograd — Kairo

Prvi dan puta podrazumevao je odlazak do beogradskog aerodroma i let do Kaira. Dok smo čekali na ukrcavanje, podsetih se da mi je ovo prvi let sa beogradskog aerodroma posle punih dvadeset godina i da prvi put u životu putujem van Evrope. Bio je to čarter-let Boinga 737, kompanije JAT za potrebe agencije Kon-Tiki.

Aviacija
JAT-ov Boing 737

Posle tri i po sata leta stižemo iznad Kaira. Nad njim dugo kružimo, jer je reč o gradu sa preko dvadeset miliona stanovnika, razastrtom na širokom prostoru. Iako je Kairo oko dvesta kilometara udaljen od Sredozemnog mora, činilo mi se da nas još od njegovih obala prate svetla grada. Pri kraju leta kapetan nas obaveštava da nadlećemo plato Gize sa čuvenim piramidama. Pogled je bio zadivljujući, pogotovu kad shvatiš da se piramide nalaze praktično u samom gradu, a ne negde daleko u pustinji.

Prvi susret

Boravak u Kairu započinjemo malom zbrkom oko kupovine ulaznih viza, ali se konačno nalazimo u autobusu koji nas vodi do hotela „Zoser”, u najdužoj kairskoj ulici, Putu piramida. U autobusu nam se obraća naš vodič u narednih desetak dana, Dimitrije Nastić. Tokom vožnje, koja je potrajala više od pola sata, upoznaje nas sa osnovnim podacima i planom za sutrašnji dan.

Već ovo kratko upoznavanje govori da ćemo u njemu imati odličnog tumača istorije, ali i sadašnjosti Bliskog istoka. Prolazeći kroz čkiljavu svetlost predgrađa, uz njegove reči, počinjemo da naziremo protivrečnosti megapolisa u koji smo stigli. Između ostalog, saznajemo da treba piti isključivo flaširanu vodu, i da ćemo svako jutro morati da ustajemo rano.

Iako je hotel visoko rangiran za ovdašnje prilike, nismo bili preterano oduševljeni. Ali to nije bilo važno, došli smo kasno, i trebalo je samo da se odmorimo za napore koji slede. Obilazak Kaira, i dugo putovanje preko Sinaja do pograničnog grada Tabe.

Kairo
Panorama Kaira noću

Holandija (11): Svemu dođe kraj

Ustali smo na vreme, odjavili se iz hotela i stigli na peron. Ali avantura nije bila završena. U vreme predviđeno za dolazak voz se nije pojavio, a nije se uključio ni ekran sa najavama polazaka, pa pomislismo da nešto opet nije u redu. Ponovnim pogledom na red vožnje utvrdismo da voz za aerodrom vikendom uopšte ne saobraća.

Pošto nismo smeli da čekamo prvi jutarnji, potražismo drugi prevoz. Ispostavi se da odmah pored železničke postoji autobuska stanica sa koje autobusi idu do aerodroma. Požurismo tamo i, kad se autobus pojavi, odahnusmo. Nismo se ni ljutili što naša sedmodnevna karta ne važi za tu liniju, pa smo morali da kupimo nove, srećom, mogle su da se plate karticom, kao i sve u toj zemlji.

Kumić na aerodromu

Posle prijavljivanja i predaje prtljaga čekala nas je poduža šetnja do izlaza. U čekaonici za ukrcavanje sretosmo kumića Jovana Vraneša, dolazio je sa društvom na utakmicu AZ Alkmar–Partizan.

Pokazalo se ispravnim što sam doplatio za rezervaciju sedišta: bila su u redu kod izlaza za slučaj opasnosti, pa smo mogli da ispružimo noge tokom više od tri sata leta.

Na beogradskom aerodromu čekali su nas pešačenje, pa neviđena gužva na pasoškoj kontroli i čekanje duže od pola sata. Ali preuzimanje prtljaga i odlazak po kola do parkinga nisam ni osetio.

Konačno smo mogli da se uputimo kući.

Holandija (10): Roterdamska avantura

Pošto su nam ostala tri dana boravka, jedan par karata odlučismo da iskoristimo za odlazak u Roterdam. To je drugi po veličini grad u Holandiji i njen najvažniji saobraćajni čvor, luka mu je najveća u Evropi i treća na svetu. Sam grad u proseku leži dva metra ispod nivoa mora.

Roterdam
Centralna železnička stanica u Roterdamu

Avantura koja je potrajala

Pre puta smo, preko sajta nacionalne železnice, uneli kodove za dve karte i preuzeli ih u PDF-formatu na moj telefon. I mogli smo da krenemo u avanturu. Pokazaće se da je to zaista bila avantura.

Karticom iz telefona ulazimo na peron u Amsterdamu i nalazimo voz za Roterdam. Putovanje je ugodno, vagoni čisti i topli, voz juri i do sto trideset na sat, a presedamo u Verdenu. Ali kad na Centralnoj stanici u Roterdamu pokušam da izađem istim putem kojim sam ušao, vrata se ne otvaraju. Dajem telefon Aleksandri i ona uspeva da prođe; mene, posle bezuspešnog pokušaja i samog dežurnog, na kraju propuštaju njegovom službenom kartom.

Upućuju nas u kancelariju železnice. Problem je, ispostavlja se, prost: PDF-verzija karte mora da se odštampa, a trebalo je preuzeti je preko mobilne aplikacije. Stajemo u red. Kad smo konačno stigli na šalter, po ponašanju službenice vidimo da se događa nešto čudno. Obrati nam se onom rečenicom tako poznatom na našim prostorima: „Pao sistem.”

Kad se stanje vratilo u normalu, Aleksandrina karta se brzo odštampa, ali moja nikako ne ide, pa mi službenica na kraju izdaje običnu kartu uz popunjavanje obrazloženja zašto je to učinila.

Roterdamska avantura je mogla da se nastavi.

Povrh svega, kiša

Pošto je sve to potrajalo, kad smo izašli na ulicu noć je već bila pala. Uputismo se ka trgovačkoj četvrti. Usput poče kiša.

I lije neumoljivo. Ne smeta mi toliko koliko hronični bol u leđima, zbog koga povremeno moram da zastanem, pa sporo napredujemo.

Konačno se pred nama ukaza most, jedna od znamenitosti Roterdama. Erazmov most povezuje severni i južni deo grada, preko reke Meze. Ime je dobio po Erazmu Roterdamskom. Zbog jednog asimetričnog, bledoplavog pilona visokog sto trideset devet metara, dobio je nadimak „Labud”.

Roterdam
Most Erazmus

Ipak smo malo videli

Nažalost, malo toga smo uspeli da vidimo od Roterdama, grada moderne i eksperimentalne arhitekture, sa mnoštvom solitera, mostova i tunela. Ali tako to biva kad dan pojedu red na šalteru i kiša.

Holandija (9): Predah uz pivo i sving

Uvek sam smatrao da se neki grad najbolje upozna u neposrednom susretu sa ljudima, na ulici, u prodavnici, u restoranu. Muzeje, galerije i mostove danas možemo videti i preko interneta, ponekad i bolje nego na licu mesta, pogotovu po ovako hladnom i tmurnom novembarskom vremenu. Zato prepodne posvećujemo šetnji, a veče smo ostavili za viđenje sa Milanom.

Kuća vaga po danu

Obilazak počinjemo od trga Nieuwmarkt, tačnije od restorana Waag. Ovde smo prvi put po dnevnom svetlu, prethodnih dana smo tuda prolazili po mraku, pa sada vidimo i tezge sa najrazličitijom robom.

Waag, „Kuća vaga”, zgrada je iz petnaestog veka. Prvobitno je bila gradska kapija i deo amsterdamskih zidina, a kasnije je služila kao esnafski dom, muzej, vatrogasna stanica i pozorište. To je najstarija nereligijska građevina u gradu.

Amsterdam
Restoran Waag

Mačak na prozoru

Uskim uličicama kroz kinesku četvrt stižemo do Centralne stanice, odakle se vidi bazilika Svetog Nikole, glavna gradska katolička crkva.

Amsterdam
Bazilika Svetog Nikole

Sa stanice se tramvajem vozimo do Muzejskog trga i šetamo okolnim ulicama. Vreme je lepo, nebo gotovo vedro. Trotoari su prekriveni opalim lišćem, ali to ne izgleda zapušteno, naprotiv, deluje krajnje romantično. U prozoru jednog stana ugledasmo velikog crno-belog mačka. Misli nam se vratiše kući, i našem Hrvoju.

Konačno jedan park

Tramvajem produžavamo do Osterparka, prvog većeg parka koji je podigla amsterdamska opština, 1891. godine. U njemu se nalazi nacionalni spomenik ropstvu, kojim se obeležava ukidanje ropstva u Holandiji 1863, kao i spomenik posvećen Teu van Gogu, filmskom reditelju koga je u blizini 2004. ubio ekstremista.

Amsterdam
Osterpark

Hrana i piće posebno

Vraćamo se do trga Dam i obilazimo tržni centar Magna Plaza, monumentalnu građevinu u kojoj je nekada bila glavna pošta.

Amsterdam
Veliki hol u Magna Plazi

U jednom od restorana na spratu srećemo se sa zanimljivom praksom: restorani prodaju samo hranu, a piće se kupuje posebno, u zasebnom kafiću. Biramo grčki restoran, i šta drugo nego giros.

Predah uz pivo i sving

Milan nam je zakazao viđenje u pivnici kod Centralne stanice, okrenutoj prema zalivu. Izbor piva je ogroman; probam ona koja sigurno neću imati prilike kod nas, pogotovu jedno sa velikim procentom alkohola, koje se služi u čaši u obliku roga. Kasnije nam se pridružuju Milanova drugarica iz Užica i tetka.

Amsterdam
Uspomena na novembar 2019. u Amsterdamu

Udruženje igrača svinga povremeno iznajmi restoran i organizuje igranku. Milan nas uvodi kao goste. Dok orkestar svira, igrači biraju partnere i igraju. Meni to i nije bilo naročito zanimljivo, osim muzike, koja je zaista bila dobra.

Pošto treba da uhvatimo metro, opraštamo se sa društvom. Zapravo, ovo je bio i oproštaj sa Milanom, jer nam je sutra poslednji dan u Amsterdamu.

Holandija (8): U gostima kod kralja, ali domaćina nema

Poučeni iskustvom sa puta u Roterdam, karte za voz ovoga puta preuzimamo preko mobilne aplikacije — pa nema muke sa ulaskom na perone. Do Haga presedamo u Gaudi; put traje nešto više od sata. Kao i u Amsterdamu, krajnje odredište je Centralna železnička stanica.

Hag
Železnička stanica u Hagu

Pošto celom danu posvećujemo Hagu, kupujemo dnevnu kartu za tramvaj i autobus, i premišljamo da li prvo da prošetamo gradom ili odmah krenemo u Ševeningen, na obalu Severnog mora.

Hag
Panorama Haga

Grad u kome se deli pravda

Iako Amsterdam slovi kao glavni grad, Hag je sedište Vlade, Parlamenta i kralja. Grad na Severnom moru je i sedište Međunarodnog suda pravde, jednog od najvažnijih sudova na svetu, kao i Međunarodnog krivičnog suda, Stalnog arbitražnog suda i Europola. Poznat je kao dom međunarodnog prava. Treći je po veličini u Holandiji, posle Amsterdama i Roterdama.

Hag
Zgrada Međunarodnog suda pravde

U gostima kod kralja

Odlučujemo da prvo odemo do Kraljevske palate. Palata Nordejnde jedna je od tri zvanične rezidencije holandske kraljevske porodice i, od 2013. godine, službeno radno mesto kralja Vilema-Aleksandra. Sagrađena je u šesnaestom veku kao seoska kuća, koju je tadašnji upravitelj holandskih država pretvorio u prostranu rezidenciju; originalni podrumi te kuće i danas se vide u podrumu palate.

Hag
Kraljevska palata u Hagu

Naravno, domaćine ne videsmo.

Pre ulaska u kompleks zadržavamo se kod jezerceta ispred koga se nalazi zgrada Parlamenta. Ceo kompleks, Parlament, Ministarstvo opštih poslova i kancelarija premijera, naziva se Binenhof. Izgrađen je najvećim delom u trinaestom veku; gotski dvorac je prvobitno bio rezidencija grofova, a središte holandske republike postao je 1584. godine. Zgrada Parlamenta je jedna od najstarijih takvih zgrada koja se još uvek koristi.

Posle obilaska prošetasmo pešačkom zonom, a pre puta na more posedesmo, gde drugde nego kod Mekdonaldsa.

Ševeningen nije samo zatvor

Hagu pripadaju i dva primorska odmarališta. Poznatije je Ševeningen, na severozapadu grada, najpopularnije morsko letovalište u celom Beneluksu, sa deset miliona posetilaca godišnje.

Naslov odeljka je tvoja mala šala, i vredi je zadržati. Ime Ševeningen kod nas se najčešće vezuje za pritvorsku jedinicu Haškog tribunala, a ono je zapravo moderno odmaralište sa dugom peščanom plažom, esplanadom, svetionikom i pristaništem.

Hag
Panorama Ševeningena

Tramvajem se odvozimo do poslednje stanice, otprilike do kraja plaže, gde je pristanište sa svetionikom koji služi i kao osmatračnica. Sa njega puca pogled na Ševeningen i Hag, ali i na Severno more.

Holandija (7): Venecija severa

Pošto smo završili „službeni” deo boravka, preostala tri dana pokušasmo da maksimalno iskoristimo i na dalje upoznavanje grada, i za izlete van njega. Milan mi je pri dogovoru preporučio da nabavimo jednodnevne karte za slobodnu vožnju; zamolih ga za dva takva kompleta, računajući na dva izleta. Hag mi se nametao kao logičan; za drugi sam još premišljao, stalno gledajući vremensku prognozu.

Stetoskop za pola cene

Iako odavno putovanja ne vidim kao trgovačke ture, neke kupovine se same nametnu. Jedna takva bila je nabavka stetoskopa za Aleksandru. Njen zadatak je bio da nađe prodavnicu medicinske opreme u kojoj se prodaju Litmann stetoskopi. Ispostavilo se da takva postoji u blizini metro-stanice Wibaustraat, na liniji kojom svakodnevno idemo u centar.

Kad smo izašli iz metroa, dočeka nas pljusak, srećom, do prodavnice je bilo svega stotinak metara. Biranje je malo potrajalo, a na kraju je trebalo i vremena da se stetoskop personalizuje, što je podrazumevalo graviranje imena vlasnika. Ipak se ta mala ekskurzija isplatila, stetoskop je koštao oko pola manje nego u Beogradu.

Venecija severa

Sve vreme smo planirali da se provozamo kanalima. Amsterdam ima više od sto kilometara kanala, oko devedeset ostrva i hiljadu petsto mostova. Tri glavna, Herengraht, Prinsengraht i Kejzersgraht, prokopana su u sedamnaestom veku, tokom zlatnog doba Holandije, i formiraju koncentrične krugove oko starog grada. Zbog kanala i mostova Amsterdam nazivaju i „Venecijom severa”.

Amsterdam
Kanal Herengraht

U brodiću za obilazak, pored nas dvoje, bio je samo još jedan stariji par. Vozač, ujedno i vodič, ponudi se da nam pokaže kanale sa najzanimljivijim pogledom na grad sa vode, i usput nam pokazivaše sve značajne građevine.

Poseban utisak na mene ostaviše mnogobrojni brodovi pretvoreni u stambene objekte. Vrednost nekih od njih dostiže i milionske iznose u evrima.

Amsterdam
Kanal Kejzersgraht

Zlatni zavoj

Najmoderniji deo kanala zove se Zlatni zavoj, pun letnjikovaca, unutrašnjih vrtova i kuća za odmor. U jednoj od kuća boravio je Petar Veliki tokom svoje druge posete Amsterdamu. U sedamnaestom veku ovde su živeli najbogatiji trgovci i uticajna gospoda; i danas se adresa na ovom kanalu smatra prestižnom. Zvanično prebivalište gradonačelnika Amsterdama je jedna od tih kuća.

Za pedeset godina koliko su građeni, grad je narastao četiri puta, broj stanovnika je sa pedeset skočio na dvesta hiljada, što je Amsterdam učinilo trećim gradom zapadnog sveta, posle Londona i Pariza.

Holandija (6): Gospođa sa štapom

Slobodni univerzitet

Došao je dan zbog koga smo i doputovali u Amsterdam, odbrana doktorata Milana Jelisavčića. On je osnovne studije završio na Tehničkom fakultetu u Čačku, a doktorske na Slobodnom univerzitetu u Amsterdamu, jednom od dva velika istraživačka univerziteta u gradu. Osnovan je 1880. godine; naziv „slobodni” znači da je nezavisan i od države i od reformatorske crkve, najveće verske zajednice u Holandiji.

Amsterdam
Glavna zgrada Slobodnog univerziteta

Vrije ili Fraj

Aleksandra je odlučila da ne prisustvuje odbrani, ali će sa mnom otići do Univerziteta. Jutro je osvanulo kišno, a čekalo nas je malo pešačenja od metroa. Po izlasku se ne snalazimo, pa pitamo mlađu ženu za put, računajući da joj je Univerzitet poznat. Ali napravismo grešku: pitasmo za „Vrije” umesto „Fraj” univerzitet. Ona se izvini da ne zna. Produži svojim putem, pa zastade i upita: „Da niste mislili na Fraj univerzitet?”

Potpuno sam zaboravio da se ovde „V” izgovara kao „F”. Dalje je bilo jednostavno i ona je išla u istom pravcu.

Gospođa sa štapom

Sam proces odbrane je veoma svečan i dostojanstven.

Počinje dolaskom povorke koju čine rektor, članovi komisije i, na kraju, kandidat sa dvoje pratilaca. Povorku predvodi gospođa sa štapom na čijem se vrhu nalaze praporci. Kada dođu na binu, rektor kao predsedavajući otvara odbranu i daje reč kandidatu. Članovi komisije su u togama i sa perikama, a kandidat u svečanom odelu, sa frakom i leptir-mašnom. Izlaganje traje petnaest minuta, a zatim ga komisija ispituje.

Amsterdam
Proglašenje Milana za doktora nauka

Komisiju, pored rektora, mentora i komentora, čini još pet članova, sa univerziteta iz Pariza, Španije, Lajdena, Utrehta i sa samog Slobodnog univerziteta. Za pitanja je predviđeno trideset minuta. Kada vreme istekne, gospođa udari štapom, povorka se ponovo formira i komisija odlazi na većanje. Vraća se posle pola sata, zajedno sa kandidatom, i počinje ceremonija proglašenja novog doktora nauka.

Posle odbrane otišli smo na slavljenički ručak.

Jordan

Posle ručka i odmora nastavljamo obilazak. Upućujemo se u četvrt Jordan, u kojoj se nalazi kuća Ane Frank.

Jordan je nekada bio radničko naselje, a danas je jedna od najskupljih lokacija u celoj Holandiji, pun umetničkih galerija, specijalizovanih prodavnica i restorana. Ovde je svoje poslednje dane proveo Rembrant; sahranjen je u obližnjoj Zapadnoj crkvi. Kuća Ane Frank, u kojoj se skrivala tokom Drugog svetskog rata, nalazi se na ivici Jordana, na kanalu Prinsengraht.

Amsterdam
Kanal Prinsengraht

Zanimljiva je jedna ovdašnja tradicija, kamene ploče na fasadama. One su, kao znak, ukazivale na zanimanje stanara: mesara je predstavljala svinja, krojača makaze uklesane iznad ulaza. Prve su postavljene u šesnaestom veku, kada je građanima naređeno da umesto velikih drvenih tabli, koje su ometale saobraćaj u uskim ulicama, koriste kamene.