Jedna od zanimacija toga vremena bilo je igranje sportske prognoze i lota. Tada se na prognozi igralo na talonima od trinaest i deset parova. Jednom smo dobili četrdeset osam hiljada dinara; igrali smo ortački Rade Tatalović, France Presetnik i ja, četvrtog člana ekipe se ne sećam.
Ja sam retko igrao loto, ali je Rade bio redovan. I to je uvek uplaćivao iste brojeve. Tada se pogađalo pet brojeva.
Kao što sam pominjao, tokom 1978. smo često odlazili u Zrenjanin zbog proširivanja sistema CER-12 novim periferijama. Nekako u to vreme je Ljuba Melentijević iz Servisa prešao u naše odeljenje i, kao dobar poznavalac sistema, bio nosilac celog projekta. Pošto je tekao garantni rok za već ugrađene periferije, povremeno smo odlazili radi sitnih intervencija i redovnog održavanja. Obično smo išli Ljuba, Rade i ja.
Jednog ponedeljka se zadržasmo i posle kraja radnog vremena. A ponedeljak je bio poslednji dan za uplatu tiketa; izvlačenje je bilo utorkom.
Sutrašnje izvlačenje pokaza da su „konačno” izvučeni Radovi brojevi. Naravno, od toga nije imao nikakve vajde, jer je tiket ostao neuplaćen. A dobitak je bio nešto preko milion i dvesta hiljada starih dinara.
Dugo je na Radovom radnom stolu stajao zalepljen neuplaćeni tiket, a pored njega izveštaj iz novina o izvučenim brojevima u tom kolu.
Nešto kasnije saznasmo zašto se Ljubi nije žurilo, i pored naših podsećanja da se u Beograd vratimo pre deset sati. Ali to je predmet neke druge priče.
Ostala ti je još jedna
Danas se gorko vajkamo kada na tržištu dođe do nestašice elektronskih komponenata, kao da smo svetska sila u njihovoj potrošnji. A pomalo smo i mi, svedoci tih vremena, zaboravili kako je osamdesetih bilo teško nabaviti komponente, pre svega iz Sjedinjenih Država.
Trebala su nam odobrenja za kupovinu deviza i za devizno plaćanje. Razne potvrde za isporučioca, na primer takozvani end use certificate. A iznad svega, bilo je važno da se radi o robi koja uopšte sme da se isporuči firmi u Jugoslaviji. Osim toga, rokovi isporuke su često bili po više meseci. Čak i kada se o tome vodilo računa, dolazilo je do kašnjenja u realizaciji projekata.
Za projekat PMO smo koristili univerzalne montažne ploče američke firme AUGAT. Neplanirano, realizacija je zahtevala veći broj ploča nego što smo inicijalno predvideli. Projekat se morao što pre završiti, a rok isporuke novih ploča bio je prevelik.
Srećom, Vesko se setio da su takve ploče ugrađene u uređaj DFŠ, koji je krajem sedamdesetih razvijan za potrebe JNA. Uređaj se nalazio u Vazduhoplovnotehničkom institutu u Žarkovu i praktično je bio rashodovan. Vesko se raspitao ko je odgovoran za njegovo eventualno otuđenje. Saznadosmo da je to naš kolega i prijatelj sa prethodnih projekata, Žarko Barbarić. On se saglasio, i mi promptno krenusmo u VTI da vidimo šta možemo da iskamčimo.
Nama je nedostajalo dvanaest ploča, a u uređaju je bilo ugrađeno trinaest. Znači, u potpunosti bi rešile naš problem.
Naravno, Vesko poče izokola da licitira potreban broj. Njegova priča je otprilike išla ovako: „Trebaju nam dve. Ustvari četiri. Ali ako možeš da nam daš šest ili osam…”
U tom trenutku, vidno uzbuđen, Žarko reče: „Pa koliko ti, Vesko, ustvari treba?”
Sledio je odgovor u Veskovom stilu: „Pa znaš, dvanaest.”
Na to Žarko uzvrati: „Znači, sve.”
Konačno Vesko slavodobitno zaključi: „A ne, ostala ti je jedna.”
Posle toga Žarku nije ostalo ništa drugo do da odmahne glavom i nasmeje se. A Sloba i ja se spremno prihvatismo ponetih vadičipova i krenusmo da vadimo kola iz ploča. Ona nam nisu bila potrebna, bilo bi malo previše da i njih uzmemo, a i radilo se o kolima koja svojim karakteristikama nisu zadovoljavala zahteve našeg projekta.
