
Bili smo komšije i pre nego što smo se upoznali. Markantan, sa belom kosom čak i u tridesetim godinama, nije mogao da bude nezapažen. Bilo da je prolazio peške ili u kolima, zračio je dinamizmom.
Upoznali smo se kada sam počeo da radim honorarno na Fakultetu. Tek je bio izabran za dekana, najmlađeg u njegovoj istoriji. Bio je to trenutak koji će značajno odrediti budućnost Fakulteta. Posle desetogodišnje oseke, počeli su da se zapošljavaju mladi asistenti. Iz privrede je stiglo nekoliko iskusnih inženjera. Iako su se u to vreme prodekani birali nezavisno od dekana, profesor Golubović je uspeo da formira kompaktan rukovodeći tim, koji je naredne četiri godine uspešno vodio Fakultet.
U to vreme je formiran novi Računski centar i nabavljeni savremeni personalni računari. Nastavnici i saradnici bili su u prilici da u potpunosti iskažu svoju inicijativnost, i da pri tome dobiju podršku rukovodstva. Za vreme njegovog mandata osmišljen je studijski program Mehatronike i izvršena transformacija programa za profesora tehničkog obrazovanja u program za profesora tehnike i informatike.
Upornost
Dragan Golubović je bio retko vredan čovek. Odlikovala ga je neviđena upornost i istrajnost da započeti posao dovede do kraja. Ništa mu nije bilo teško, a pri tome sebe uopšte nije štedeo. Zato ni onda kada se niste slagali sa njegovim pristupom poslu niste mogli da ostanete po strani. To nije dozvoljavala energija koju je ulagao u svaki posao. Zbog toga i nije iznenađujuće što se valjda niko od predstavnika Fakulteta u telima Univerziteta nije zalagao za ljude sa Fakulteta kao on. Čak i onda kada je to pomalo ličilo na nemoguću misiju.
Pored vezanosti za struku i posvećenosti usavršavanju nastavnika tehnike i informatike, pokazao je i talenat za obradu drveta. Zahvaljujući tome, iza njega je ostao veći broj duboreza, uglavnom sa religioznim motivima. A ne sme se zaboraviti ni pravo malo etno-naselje koje je podigao u rodnom Lopašu. Da bi ga ogradio pravim prošćem, konstruisao je i napravio mašinu za cepanje proštaca.
Prazna terasa
„Godina korone” nam je proredila susrete, ali smo se čuli telefonom. Poslednji put mesec dana pred smrt.
Prolazio sam često pored njegove kuće, ali ga nije bilo na uobičajenom mestu, na terasi. Pretpostavio sam da su otišli do Vrnjačke Banje. A onda stiže tužna vest. I saznanje da je ostalo mnogo toga neispričanog, nezavršenih poslova i neostvarenih dogovora.
