Evropom kroz tri časovne zone (3): Na kraju Evrope

Nedelja, 27. april 2008. Lisabon

Da bi se jedan grad dobro upoznao, treba u njemu provesti više od jednog dana i dve večeri, koliko smo mi imali u Lisabonu. Osim toga, ovamo treba doći spreman, upoznat sa najvažnijim podacima o mestima koja se posećuju, a to putniku namerniku, kao što smo mi, nije baš lako. Zato postoje ture za razgledanje gradova, koje su po pravilu trčkaranje za lokalnim vodičima i „hvatanje“ onoga što kažu.

Za danas je predviđen obiman program: obilazak Lisabona i odlazak do Cabo da Roca, najzapadnije tačke Evrope, sa usputnim posetama Sintri u odlasku i Kaškaišu u povratku. Najveći deo obilaska Lisabona vezan je za Belem, ili, u prevodu, Vitlejem, deo grada uz Težo koji je praktično lisabonska luka.

ibe 29 kula belem
Kula Belem (Torre de Belém)

Jedna od najvažnijih građevina ovog dela grada je Kula Belem, utvrđenje sa koga se kontrolisao ulaz u luku. U blizini su Spomenik otkrićima i spomenik prvom preletu južnog Atlantika, od Portugalije do Brazila.

ibe 30 panorama lisabona
Panorama Lisabona

U ovom delu grada je i manastir Svetog Jeronima (Mosteiro dos Jerónimos), sa crkvom posvećenom Bogorodici, jedan od najboljih primera portugalske kasne gotike, takozvanog manuelinskog stila. Od 1983. je na Uneskovoj listi svetske baštine. Podigao ga je kralj Manuel I u čast uspešnog povratka Vaska da Game iz Indije, ali i kao mauzolej vladarske porodice.

ibe 31 jeronimos
Manastir Svetog Jeronima

Tokom prepodnevnog obilaska pravimo predah da probamo kolač „pastel de nata“, lisabonski specijalitet, čiji su recept smislili upravo kaluđeri iz manastira Svetog Jeronima.

ibe 32 poslasticarnica
Ispred poslastičarnice

Sintra i Cabo da Roca

Popodne krećemo ka Cabo da Roca. Usput svraćamo u Sintru, radi odmora i ručka. Simpatična planinska varošica, sa mnogo restorana i radnji sa suvenirima, na prvi pogled ne deluje kao značajno turističko odredište. O značaju Sintre saznaću tek po povratku kući, čitajući na internetu. U njoj i okolini je nekoliko značajnih građevina koje turisti obilaze, takozvane nacionalne palate: Palácio da Vila, Palácio da Pena i Palácio de Queluz. Palata Pena važi za jedno od prvih zdanja evropskog romantizma.

ibe 33 pena
Palácio da Pena u Sintri

Vreme u Sintri provodimo obilazeći prodavnice suvenira, uz kratak predah u kafanici na glavnom trgu.

Osamnaest kilometara zapadno od Sintre je Cabo da Roca, najzapadnija tačka evropskog kopna. Dočekuje nas Suncem, ali i prilično jakim vetrom, koji sa Atlantika donosi izmaglicu.

Cabo da Roca
Cabo da Roca

Zadržavamo se kratko, jer se osim litica koje se obrušavaju ka vodi i okeana koji se gubi u magli ništa drugo ne može videti. Možda su neki pomislili: „Eh, da je vedro, možda bi se videla obala Amerike.“ Ipak, kada se stigne do ovakvih tačaka, koje označavaju nekakav kraj iza koga, reklo bi se, nema ničega, čovek poželi da što duže ostane, uživajući u tom beskraju.

ibe 35 grb kaskaisa
Grb Kaškaiša

Obalom se spuštamo na jug, ka Kaškaišu (Cascais). Dok se približavamo, naš vodič Relja pravi mali štos: predlaže da se umesto Kaškaiša vratimo u Lisabon i posetimo fabriku čipova. Naravno, svi su graknuli, osim koleginice iz Bora i mene. Kaškaiš je gradić od tridesetak hiljada stanovnika, kupalište Lisabonaca, koje važi i za mondensko mesto. Iako je april, a mi smo na Atlantiku, neki saputnici ne propuštaju da se brčnu. Mesto je na prvi pogled simpatično, uređeno i čisto. Šetamo, uglavnom zagledajući radnje sa obućom, a posetu završavamo uz pivo i krećemo nazad ka Lisabonu.

ibe 36 plaza kaskais
Plaža u Kaškaišu

Expo 98

Na povratku neki saputnici pitaju da li bi nas autobus mogao odvesti do kompleksa „Vasko da Gama“, gde je 1998. održana svetska izložba. Vozač traži 100 evra, ali kombinacija otpada, jer nas je zainteresovanih bilo svega nekoliko. Ostaje nam metro.

Danka i ja se kratko odmaramo i krećemo do centra „Vasko da Gama“. Moramo da promenimo tri linije metroa.

ibe 37 metro lisabon
Mapa lisabonskog metroa

Naš hotel je odmah kod stanice Marquês de Pombal na „plavoj liniji“. Njome se spuštamo do stanice Baixa–Chiado, gde presedamo na „zelenu liniju“, kojom stižemo do stanice Alameda, početne stanice „crvene linije“, na čijoj je poslednjoj stanici, „Oriente“, centar „Vasko da Gama“. Ova linija je izgrađena upravo za svetsku izložbu. Iz metroa se izlazi i na monumentalnu železničku stanicu Oriente, koju je projektovao čuveni španski arhitekta Santjago Kalatrava.

ibe 38 oriente
Železnička stanica Oriente u Lisabonu

Obilazimo okolinu paviljona Expoa 98, dok sa Teža pirka prohladan vetar.

ibe 39 expo98
Paviljoni Expoa 98 sa Teža

Na kraju utočište nalazimo u velikom tržnom centru „Vasko da Gama“, koji radi bez prekida. Na naše zadovoljstvo, ne razlikuje se mnogo od Delta Sitija na Novom Beogradu, možda je tek nešto veći. I cene su slične, možda čak za nijansu niže nego kod nas. Da su naši saputnici znali za ovo, sigurno bi i oni došli.

Na povratku izlazimo na Trgu Restauradores i odatle se peške, uzbrdo, vraćamo u hotel. Posle napornog dana ova šetnja baš nije prijala, ali nije na odmet bilo osetiti još ponešto od ovog lepog grada. Sutra nas čeka još jedno prepodne u Lisabonu, iako su neki predlagali da odmah ujutru krenemo za Sevilju.

Ponedeljak, 28. april 2008. Lisabon – Sevilja

Posle doručka Danka i ja se penjemo na vidikovac na vrhu parka Edvarda VII, sa koga se pruža veličanstven pogled na grad i reku. Odmah ispod parka je trg posvećen markizu od Pombala, znamenitom portugalskom državniku. Tokom dugog života bio je ambasador u Londonu i Beču, a više od dvadeset godina, za vlade kralja Žozea I, praktično je upravljao Portugalijom i sproveo mnoge reforme. Posle katastrofalnog zemljotresa 1755. obnovio je Lisabon. Kada je 1777. Žoze I umro, a na presto stupila kraljica Marija I, morao je da se povuče, a većina njegovih reformi je ukinuta.

ibe 40 vidikovac
Pogled sa vidikovca

Jutro je prohladno, sa sivim oblacima koji se valjaju nad gradom. Odmah preko ulice je vrt posvećen čuvenoj pevačici fada Amaliji Rodriges.

ibe 41 vrt amalija
Vrt Amalije Rodriges

Posle uživanja u pogledu na Lisabon spuštamo se do centra i glavne ulice, na kratku šoping-turu. Danku zanimaju cipele, a usput kupujemo i svilu za haljinu. Prodavnica tekstila vraća nas u neka prošla vremena, kada su takve prodavnice i kod nas bile normalna pojava i kada su prodavci znali da vam kažu koliko vam treba za pantalone, haljinu ili odelo.

Zanimljivo je da su u Lisabonu sve ulice popločane sitnim kockama, pa je damama sa visokim štiklama otežano kretanje. Za uspomenu se fotografišemo ispred „Nikole“, u kojoj smo se onako lepo proveli pre dve večeri, a na kraju fotografišem i hotel, za uspomenu na Lisabon i susret sa jednom pomalo neobičnom zemljom, u kojoj smo za kratko vreme mnogo videli.

Lisabon napuštamo preko mosta „Vasko da Gama“, nekada najdužeg mosta u Evropi, izgrađenog takođe za Expo 98.

ibe 42 most vasko de gama
Most „Vasko da Gama“

Most je dug sedamnaestak kilometara. Dok ga prelazite, možete da posmatrate zonu Expoa, pa oni koji prethodne večeri nisu imali dovoljno avanturističkog duha mogu da uživaju bar na daljinu. Lisabon napuštam sa žalom što nismo ostali duže i upoznali još nešto od njegovih lepota. Verovatno će proći mnogo vremena pre nego što se vratimo, jer ima i drugih zemalja i gradova koje treba posetiti.

Od Lisabona do Sevilje ima oko 400 kilometara, pa na odredište stižemo kada se noć već spušta. Sevilja je na reci Gvadalkivir i ima oko 700 hiljada stanovnika. Smeštamo se u hotel „Puerta de Triana“, u neposrednoj blizini reke.

ibe 43 setnja sevilja
Polazak u šetnju Seviljom

Prvo veče u Sevilji

ibe 44 grb sevilje
Grb Sevilje

Posle smeštaja i kratkog odmora krećemo u obilazak. Neke od znamenitosti su u neposrednoj blizini hotela, pa nam je, pored upoznavanja sa Seviljom, dobrodošla i šetnja.

Sevilja je glavni grad Andaluzije i rekom Gvadalkivir povezana je sa morem. Iako je osamdesetak kilometara od ušća, dugo je bila najvažnija španska luka za Ameriku. Najveći deo blaga koje je stizalo iz kolonija dopreman je preko seviljske luke, pa je ovde bila i državna služba koja je nadzirala prekomorsku plovidbu, a i danas je ovde najveći arhiv dokumenata španske uprave u Americi (Archivo General de Indias). Zlato iz Amerike brodovima je dalje prevoženo do Antverpena ili Đenove, bankarskih središta u kojima se skupljao novac za špansku krunu. I druga roba stizala je najpre u Sevilju; tako je, kažu, 1585. ovamo stigla i prva pošiljka čokolade u Evropu.

U blizini našeg hotela je seviljska katedrala sa čuvenim tornjem Hiraldom (La Giralda), visokim 97,5 metara. Katedrala je građena od početka XV do druge decenije XVI veka, na mestu džamije, posle proterivanja Arapa. Arapi su ovde vladali od početka VIII veka do 1248, kada je grad osvojio Fernando III i pripojio ga Kastilji. Hiralda je bila minaret džamije, a ime je dobila po kipu na vrhu, koji predstavlja Veru. Jedan je od simbola Sevilje. Katedrala je najveća gotička katedrala na svetu. U XVI i XVII veku Sevilja je bila najveći grad u Španiji, ali je posle epidemije kuge izgubila nekadašnji značaj.

ibe 45 hiralda
Hiralda (La Giralda)

Posle grupnog obilaska okoline katedrale nastavljamo šetnju uskim uličicama i stižemo do prelepog parka Marije Lujze, preuređenog za Ibero-američku izložbu, održanu ovde 1929. U mraku samo naslućujemo lepotu parka i bogatstvo njegove flore. Na izložbi su, pored španskih pokrajina, učestvovali Portugalija, Sjedinjene Države i većina zemalja Latinske Amerike, a cilj joj je bio da se poboljšaju odnosi Španije sa zemljama sa kojima je bila istorijski povezana. Bila je manja od Međunarodne izložbe održane iste godine u Barseloni, ali joj nije nedostajalo stila. Grad se za nju pripremao punih devetnaest godina, a izložbene zgrade podignute su u parku Marije Lujze, duž Gvadalkivira.

ibe 46 park marije lujze
Park Marije Lujze

Izlazimo na obalu Gvadalkivira i njome se vraćamo ka hotelu. Usput prolazimo pored arene za koridu, jednog od kultnih mesta španske koride, na čijem su se pesku oprobali svi najpoznatiji toreadori.

ibe 47 plaza de toros
Plaza de Toros

Posle osvežavajuće šetnje noćnom Seviljom vraćamo se na zasluženi počinak. Svaki susret sa novim gradom i neizvesnost koju nosi pitanje „Šta se ovde lepo može videti?“ ispunjava čoveka zadovoljstvom.

Evropom kroz tri časovne zone (2): Prado, Gernika i Toledo

Petak, 25. april 2008. Madrid

Posle malog „lutanja“ po hotelu, na petom spratu nas dočekuje pravi „kontinentalni“ doručak, ili, kako se to u vojsci zvalo, „dečja radost“: puter i marmelada. Istina, ponudili su nam i dva tostera, ali za nas četrdeset pet to je ipak bilo premalo.

ibe 16 bernabeu
Stadion „Santijago Bernabeu“

Posle doručka idemo na stadion madridskog „Reala“, koji nosi ime dugogodišnjeg predsednika kluba Santijaga Bernabeua. Obilazak je tako osmišljen da se vide sva značajna mesta: od panoramskog pogleda sa vrha tribina do svlačionica, kupatila i sala za masažu. Ne može se zaobići ni muzej, kroz koji se upoznaje istorija ovog najtrofejnijeg kluba na svetu. Strastveni ljubitelj fudbala može da uživa u pogledu na travu slavnog stadiona, da sedne u fotelje igrača ili u VIP ložu. Na kraju stižemo i do prodavnice, u kojoj navijači mogu da kupe dres, trenerku ili nešto drugo sa imenom omiljenog igrača i grbom slavnog kluba. Ovde se možda skupi i više novca nego od ulaznica. Video sam jednog momka koji je iskeširao čitavih 600 evra za nekakav dres ili trenerku.

ibe 17 prado
Muzej Prado

Sledeće odredište bio je čuveni Prado (Museo del Prado), jedan od najpoznatijih muzeja na svetu, sa jednom od najboljih zbirki slika. Najznačajnije su zbirke Velaskeza, Goje, El Greka i Murilja, ali tu su i Ticijan, Rubens, Hijeronimus Boš, Rembrant, Botičeli i drugi.

Današnji dan je praktično posvećen samostalnom razgledanju Madrida, iako smo na stadion i u Prado išli u grupi. Zato smo Danka i ja još ujutro u hotelu napravili plan šta želimo da vidimo. Posle Prada, nažalost kratkog, jer da bi se videlo sve što je u njemu nije dovoljno ni nekoliko dana, a kamoli sat-dva koliko smo mogli da odvojimo, idemo u Muzej kraljice Sofije (Museo Nacional Centro de Arte Reina Sofía).

Postavka ovog muzeja posvećena je uglavnom španskoj umetnosti XX veka, sa značajnim zbirkama Pikasa i Dalija. Imali smo priliku da vidimo i izložbu posvećenu Pikasu, a najznačajnija slika koju smo videli svakako je „Gernika“. Prado, Muzej kraljice Sofije i Muzej Tisen-Bornemisa čine madridski „zlatni umetnički trougao“.

ibe 18 gernika
Pikasova „Gernika“

U neposrednoj blizini Muzeja kraljice Sofije je železnička stanica Atoča (Estación de Atocha). Svojom arhitekturom i botaničkom baštom u unutrašnjosti, ova najveća madridska železnička stanica i sama je znamenitost. U svetu je, međutim, postala poznata posle terorističkog napada 11. marta 2004, kada je poginula 191 osoba, a oko 1.800 ranjeno.

ibe 19 atocha
Estación de Atocha

Ne propuštamo priliku da uživamo u enterijeru, a zatim odlazimo u glavni madridski park, Retiro (Parque del Buen Retiro), koji zauzima oko 1,4 kvadratna kilometra na obodu centralnog dela grada, odmah iznad Prada.

ibe 20 retiro
U parku Retiro

Dan je izuzetno vreo, pa čim smo se našli u parku, koristimo priliku da se odmorimo na klupi u senci gustog drveća. Oko nas se mladi Španci odmaraju na travnatom tepihu parka, što mi sebi ipak nismo mogli da priuštimo.

Posle napornog dana vraćamo se u hotel da se malo odmorimo, a uveče ponovo koristimo priliku da još malo upoznamo centar Madrida. Sutra nastavljamo dalje, a Madrid ćemo dodatno upoznati na povratku.

Subota, 26. april 2008. Madrid – Toledo – Lisabon

Krećemo bez doručka, jer polazimo, za njihove prilike, prilično rano. Prvo odredište je Toledo, na reci Taho, sedamdesetak kilometara južno od Madrida.

ibe 21 grb toleda
Grb Toleda

Obilazak počinjemo sa vidikovca, sa koga puca divan pogled na grad, u kome dominiraju katedrala i tvrđava Alkazar. Zatim odlazimo u sam grad, koji se diže visoko na brdu iznad Taha, ovde relativno male reke. Odlazimo do katedrale, glavnog cilja naše posete, ali obilazak moramo da prekinemo, jer počinje prepodnevna misa.

U Toledu je živeo i stvarao El Greko. U crkvici Santo Tome (Iglesia de Santo Tomé) nalazi se jedna od njegovih najznačajnijih slika, „Sahrana grofa od Orgaza“, koju ne propuštamo. U blizini, u jednoj od tipičnih kuća tog vremena, je i El Grekov muzej, otvoren 1911, koji se upravo renovira. Muzej je u jevrejskoj četvrti Toleda, u kojoj je i sinagoga.

ibe 22 toledo
Pogled na Toledo

Slobodno vreme koristimo za obilazak mnogobrojnih prodavnica suvenira. Danka u jednoj od njih kupuje „majorka“ bisere. Toledo je inače poznat po čuvenim mačevima koji su se ovde izrađivali. Do autobusa stižemo preko starog mosta na Tahu.

Zbog Toleda smo bili skrenuli sa auto-puta koji od Madrida vodi ka Lisabonu, a sada se njime ponovo upućujemo na zapad. Predeo nije naročito zanimljiv, a restorani u kojima pravimo pauze daleko su od sličnih u drugim zemljama Zapadne Evrope.

Posle Madrida, koji je zasebna autonomna zajednica, put nas vodi kroz Kastilju–La Manču, a zatim, ka Portugaliji, kroz Estremaduru. Središnji i zapadni deo Španije je visoravan; sam Madrid je na oko 650 metara nadmorske visine. Pored puta preovlađuju maslinjaci; Španija je inače jedan od najvećih proizvođača maslinovog ulja na svetu.

ibe 23 grb lisabona
Grb Lisabona

Ulaskom u Portugaliju predeo se donekle menja: više je šuma, a pored puta nailazimo na mnogobrojne torove sa svinjama. Liče na naše mangulice. U Lisabon ulazimo preko mosta „25. april“. Most je prvobitno nosio ime diktatora Salazara, za čije je vladavine i podignut, a ime mu je promenjeno u čast „revolucije karanfila“, koja je počela 25. aprila 1974. godine.

ibe 24 most 25 april
Most „25. april“

Lisabon je na ušću reke Težo u Atlantski okean. Pošto ona ovde pravi ogroman estuar, mnogi pogrešno misle da je Lisabon na moru. Težo je ista ona reka Taho koju smo videli kod Toleda; razlika je samo u španskom i portugalskom nazivu. Pokušavamo da dokučimo ponešto o gradu. Na prvi pogled deluje zanimljivo, jer leži na brežuljcima iznad Teža, a deluje i čisto.

ibe 25 pogled sa teza
Pogled sa Teža

Hotel nam je relativno blizu centra, tik uz Trg markiza od Pombala (Marquês de Pombal), kojim dominira njegova statua sa lavom kraj nogu. Iznad trga je park Edvarda VII, na čijem je gornjem kraju vidikovac sa veličanstvenim pogledom na grad i Težo.

ibe 26 rossio
Jedan od lisabonskih trgova, Rosio

Posle smeštaja i kratkog odmora, metroom se spuštamo do Trga Restauradores, a zatim pešačkom ulicom stižemo do same reke. Usput razgledamo prodavnice i vraćamo se ka hotelu. Na Trgu Restauradores srećemo Stefanoviće, Uroševiće i Petroviće i nalazimo mesto za večeru u restoranu „Nicola“.

ibe 27 nicola
Uspomena na „Nikolu“

Vodič nam je rekao da su u Portugaliji cenjeni specijaliteti od bakalara i da obavezno treba probati „vinju verde“, što bi se po naški reklo mlado vino. Ostalo će se verovatno često prepričavati kad god se u ovom društvu bude pominjao put na ovu stranu sveta, ali treba zabeležiti da nas je ta večera koštala 240 evra. Prava sitnica! Jeli smo škampe i druge đakonije koje, uzgred budi rečeno, nismo naručili. Što smo probali, niko nas nije terao. A to što nam je konobar umesto preporučenog vina doneo neko čija je cena bila skoro 40 evra po flaši, a popili smo dve, samo je događaj za priču i nauk za ubuduće.

U isto vreme u Lisabonu su boravili i Branko i Violeta Milenković sa nekim novim prijateljima. Kratko se srećemo, a onda peške nazad do hotela. Da nije bilo uzbrdice, bila bi to lagana šetnja pred spavanje.

ibe 28 hotel lisabon
Hotel u Lisabonu