THINKING
Nezavisno od toga čime se čovek bavi on razmišlja. Nije to uvek razmišljanje inicirano potrebama rešavanja nekog problema. Iza svakog našeg stava, manje ili više stoji razmišljanje. Razmišljamo o pročitanoj knjizi, odgledanom filmu, pa čak i odgledanoj utakmici u bilo kom sportu. Predmet našeg razmišljanja su ljudi, njihova dela i postupci. Razmišljamo o stvarima vezanim za sopstveni žoivot ili poslove kojima se bavimo. Teško da se neće naći nešto o čemu ne razmišljamo. U suštini razmišljanje (thinking) je sam naš život.
Sve ovo napisah iz sopstvenog iskustva. Jer i danas svakodnevno razmišljam o raznim stvarima. Jednostavno na to me tera život. Uglavnom te misli završavaju u mojoj glavi. Ili ih podelim sa okruženjem. Nažalost takvih prilika je sve manje. I to ne samo zato što se okruženje proredilo. Jednostavno sve više postajemo isključivi, tuđa mišljenja nam u najmanju ruku ne gode. Ili ih čak smatramo činom neprijateljstva. Jer ko ne misli kao mi taj nije sa nama.
Zato sam odavno počeo da zapisujem svoja mišljenja, svoje sagledavanje stvari, ljudi i događaja. Ponešto se nađe na onome što danas zovemo – društvene mreže. Imam potrebu da to obnarodujem, pogotovu ako se to tiče i okruženja. Ali to ne činim napadno. Uvek će se naći oni koji će to da napadnu, ne da kritikuju, pogotovu ne argumentovano. Umesto toga reakcije se svode na iskaživanje sopstvenih frustracija, pljuvanje i negiranje sagovornika. I to sagovornika, koji to u suštini nije.
Tragajući za pisanom zaostavštinom nađoh puno tekstova, koji nose prefiks – razmišljanja. Neki od tih tekstova su stari i po nekoliko decenija. Pomislih da ih treba podeliti sa okruženjem. Svestan sam da se promenilo i vreme i ljudi. Dakle promenila su se i shvatanja. Ali sva ta razmišljanja imaju svoju vrednost, jer su odraz upravo drugih vremena.
O čemu sam razmišljao
Nažalost najviše sam pisao o svom profesionalnom okruženju, o struci i načinu kako nju treba praktikovati. Trudio sam se da moja razmišljanja ne budu samo moje subjektivno mišljenje. Pokušavao sam da bude što objektivnije, čak po cenu da mene ne bude tu. Jer ono što me je uvek onespokojavalo bilo je pitanje – „A gde sam tu ja“. A ono je u ovo vreme kada se sve brojalo, sabiralo i oduzimalo često bilo prisutno. Da bi se mislilo mora se misliti kritčki, rekla je Hana Arent. Da li treba naglašavati koliko je to tačno.
Možda moja razmišljanja, koja ću predstaviti ovde neće biti hronološki izložena. Trudio sam se da svakom napisanom tekstu dam vremensku odrednicu, ali ponegde je promaklo. Ako budem u prilici pokušaću sam tekstovima, gde je to izostalo da obezbedim vremensku dimenziju. Uostalom i sam čitalac neka se potrudi da se nađu u vremenu u kome sam razmišljao.