Sovjetski Savez (2): Kijev, Moskva, Lenjingrad

Kijev

U Kijevu provodimo manje od deset sati. Privremeno se smeštamo u hotel „Mir” i krećemo u obilazak grada.

Za Kijev kažu da je majka svih ruskih gradova. Ova sećanja pišem tačno posle pedeset godina, baš u vreme kada je u toku već polugodišnja agresija Rusije na Ukrajinu. Sve deluje pomalo paradoksalno, jer je upravo ovde nastala Kijevska Rusija. Ovde je stolovao veliki knez Vladimir, koji je svoj narod preveo u hrišćanstvo; vreme njegove vladavine i vladavine njegovog sina Jaroslava Mudrog smatra se zlatnim dobom.

Tokom obilaska prolazimo glavnom gradskom ulicom Krešatik. Duga je kilometar i po, široka između sedamdeset pet i sto metara, poznata po drvoredu kestenova. Na relativno kratkom rastojanju nalaze se tri velika trga, Besarabski, Nezavisnosti i Evropski. Krešatik se završava u blizini Dnjepra, kod Vladimirskog brega; u podnožju je spomenik knezu Vladimiru, a na samom bregu manastir Svetog Mihaila sa zlatnim kupolama.

Kijev
Spomenik knezu Vladimiru i pogled preko Dnjepra

Preostalo nam je da posetimo Kijevo-pečorsku lavru, jednu od tri carske lavre Ruske pravoslavne crkve. Druge dve su Trojicka lavra u Zagorsku i Lavra Aleksandra Nevskog u Sankt Peterburgu.

Kijev
Panorama Kijevo-pečorske lavre

Kompleksom dominira zvonik visok devedeset šest i po metara, koji je dugo bio najviše zdanje u Kijevu. Centralni hram je Uspenska crkva, koju su 1941. minirali i porušili Nemci; pre toga je temeljno opljačkana, a dragocenosti odnete u Nemačku. Ponovo je izgrađena i oslikana između 1995. i 2000. godine. U sklopu obilaska spuštamo se u podzemne odaje, izgrađene u peščaru, u kojima su sahranjivani preminuli monasi.

Kroz Kijev ću proći još šest puta, ali nikada više neću boraviti u njemu. Pošto se Ukrajina nalazi pod agresijom, i pored želje da ponovo vidim lepi grad na Dnjepru, to je skoro neizvodljivo.

Moskva

U Moskvu stižemo na Kijevsku železničku stanicu. Pre smeštaja u Studentski dom u ulici Švernika imamo kratko panoramsko razgledanje.

Pri vožnji od stanice zadržavamo se na Lenjinskim gorama, odakle puca pogled na grad. Ispod protiče reka Moskva, a s druge strane je kompleks Lužnjiki, kojim dominira veliki stadion. Ovde se nalazi i Univerzitet Lomonosov; glavna zgrada je delo arhitekte Lava Rudnjeva i jedna je od sedam sličnih podignutih po Staljinovoj naredbi.

Moskva
Panorama Moskve

Tokom naredna tri dana obići ćemo Kremlj, VDNH, Panoramu Borodinske bitke, Tretjakovsku galeriju i naravno Crveni trg sa Lenjinovim mauzolejem. Posebno zadovoljstvo predstavljalo je upoznavanje sa moskovskim metroom i njegovim stanicama. Slobodno vreme koristimo da obiđemo trgovine, pre svega GUM i CUM.

Za kretanje koristimo autobus, pa se upoznajemo sa arhitekturom i saobraćajnicama. Prolazimo Kalinjinskim i Lenjinskim prospektom, Sadovim i Bulevarskim prstenom. Obilazimo hotel „Ukrajina” i zadržavamo se pored grandioznog spomenika pesniku Tarasu Ševčenku.

Moskva je ogroman grad i tri dana nikako nisu dovoljna da se upozna ni njen delić. Taman toliko da čovek poželi da joj se vrati. Iako mi je to tada izgledalo kao večnost, Moskvi ću se vratiti već posle osam godina i biću prisutan u njoj narednu deceniju. A posle toga više od tri decenije neću videti Crveni trg.

Lenjingrad

Voz iz Moskve stiže na Moskovsku železničku stanicu, na Trgu ustanka, gde počinje i Nevski prospekt. Negde u blizini je bio i naš smeštaj, ali se posle pola veka ne sećam tačno gde.

Naredna tri dana obići ćemo Ermitaž, krstaricu Aurora i Petropavlovsku tvrđavu. Tu je i neizbežno panoramsko razgledanje, sa zaustavljanjem pored najznačajnijih zdanja.

Svaka zgrada i spomenik govore o dvesta pedeset godina Lenjingrada. Zato je teško reći šta smo sve obišli. Svakako treba pomenuti dve grandiozne crkve, Kazanjsku i Isakijevsku.

Lenjingrad
Isakijevska saborna crkva
Lenjingrad
Kazanjska saborna crkva

Veoma je zanimljivo proći obalom Neve, posebno delom gde su Admiralitet, Ermitaž, Marsovo polje i Letnji vrt. U Aleksandrovskom vrtu je čuveni spomenik Petru Velikom. Ispred Ermitaža je Dvorski trg, odakle je krenuo napad na Zimski dvorac.

Tokom šetnje Nevskim prospektom ne propuštamo priliku da svratimo u najveću robnu kuću Lenjingrada, Gostinij dvor.

Izleti u istoriju: Zagorsk

Te 1980. godine Moskva se oporavljala od Olimpijskih igara. Senku je bacio bojkot nekih zemalja, motivisan protivljenjem ulasku Sovjetskog Saveza u Avganistan. Istovremeno je Rusija slavila šeststo godina od Kulikovske bitke.

U toj bici, na Kulikovskom polju pored reke Don u blizini Tule, ruska vojska pod Dmitrijem Donskim porazila je mongolsku vojsku predvođenu kanom Mamajem. Pre nego što su se Mamajevi saveznici ujedinili, Dmitrij je napao Tatare 8. septembra 1380. godine. Blagoslov je dobio od Sergija Radonješkog, u lavri Trojice Sergijeve u Sergijevom Posadu.

Sergije Radonješki je monah i svetitelj Ruske pravoslavne crkve, osnivač manastira Svete Trojice severoistočno od Moskve. Prema predanju, tokom života činio je mnoga čuda.

Rafik kroz mećavu

U kasnu jesen 1980. godine obreh se službeno u Moskvi. Posle osam godina ponovo sam bio u prilici da šetam moskovskim ulicama. Dok su me 1972. godine drugi vodili, sada sam mogao da Moskvu upoznam onako, za svoju dušu. Biće to početak mojih čestih boravaka u Moskvi tokom narednih šest godina.

Negde sredinom boravka kolege iz Instituta problema upravljanja ponudiše nam da jedne nedelje posetimo gradić Zagorsk. Ukratko nam objasniše da je posredi jedno od verskih svetilišta u Rusiji, gde se nalazi manastirski kompleks poznat kao Trojicka lavra, jedan od tri religijska centra u Rusiji sa statusom carske lavre. Druga dva su Lavra Aleksandra Nevskog u tadašnjem Lenjingradu i Kijevo-pečerska lavra.

Tada još nije bilo interneta da bismo se pripremili za posetu. Ponešto je o Zagorsku znao Bora Lazić, a ponešto su nam rekli i domaćini, posebno u kontekstu Kulikovske bitke, čiji je jubilej obeležen dva-tri meseca ranije.

Hladno nedeljno jutro. Sneg je već bio pao. „Rafik” grabi magistralom ka severoistoku. Na pola puta se nalazi Radonjež, po kome je sveti Sergije dobio nadimak; tu je i velika Radonješka šuma, gde se svetac, kako predanje kaže, družio i razgovarao sa životinjama.

Počinje i sneg, i kad smo stigli u Zagorsk to je već bila mećava. Reklo bi se, prava ruska zima.

Zagorsk
Panorama Troicke lavre

Jedan glas

Manastirski kompleks je okružen četvorougaonim zidom sa kulama u temenima. Pod snegom sve deluje nekako romantično.

Ovo je najvažniji ruski pravoslavni manastir i duhovni centar Ruske pravoslavne crkve. Osnovan je 1345. godine, kada je sveti Sergije Radonješki sagradio drvenu crkvu u čast Svetog Trojstva na brdu Makovec. U manastiru je živeo i stvarao značajni ruski ikonopisac i svetitelj Andrej Rubljov; nažalost, freske koje je on slikao nisu sačuvane. Do 1983. ovde je bilo sedište Moskovske patrijaršije. U kompleksu ima jedanaest crkava. Ovde je sahranjen Boris Godunov, a kršten Ivan Grozni.

Zagorsk
Hram Svete Trojice – Trojicki sabor

Snežni ambijent daje nekako svečanu atmosferu. Unutar kompleksa sve staze vode ka Trojickoj crkvi, sagrađenoj početkom petnaestog veka na mestu drvene. U njoj se nalazi ćivot sa moštima Svetog Sergija.

Prisustvujemo nedeljnoj liturgiji. Poseban doživljaj je hor građana koji pomaže sveštenicima. Sve je nekako obično, zabrađene žene sa cegerima u rukama strpljivo stoje u redu za celivanje ćivota. Usput pevaju, a sve to zvuči kao jedan glas.

Poziv u hotelu

Kada smo napustili prostor lavre, sneg je i dalje uporno vejao. Posle posete svratismo na ručak. Kada smo napuštali Zagorsk već je bilo veče, a sneg je konačno prestao. Put do Moskve bio je pod debelim slojem snega, ali se „Rafik” uporno probijao kroz smetove.

U hotel stigosmo prilično kasno. Sačeka nas telefonski poziv Alberta Fjodoroviča Volkova, direktor Instituta, akademik Trapeznikov, lično se interesovao za našu sudbinu.

Deset godina kasnije

U Zagorsku sam se obreo tačno posle deset godina. U leto 1990. vodio sam grupu studenata Tehničkog fakulteta na praksu u Sovjetski Savez. Ovoga puta Zagorsk me je dočekao julskom vrelinom. Možda je to i razlog što ne nosim neka posebna sećanja na taj boravak.

U Sovjetskom Savezu sam boravio u rasponu od dve decenije, između 1972. i 1991. godine, praktično u svakom mesecu u godini. I uvek se setim odgovora naše vodičke Rite iz 1972. godine. Na primedbu jedne putnice da je ovde sigurno mnogo lepše zimi, ona je odgovorila: „Ipak je ovde lepše u leto.”

Zlatni krug
Zlatni krug Rusije

Zagorsk je jedan od gradova takozvanog Zlatnog kruga, severoistočno od Moskve, gradova koji su imali značajnu ulogu u stvaranju ruske države i crkve. Nema pune saglasnosti o tome koji su to gradovi; najčešće se pominju Sergijev Posad, Pereslavlj-Zaleski, Rostov Veliki, Jaroslavlj, Kostroma, Ivanovo, Suzdalj, Vladimir, Uglič, Ribinsk i Aleksandrov.

Grad se sa manastirom ujedinio 1742. godine. Posle Oktobarske revolucije nazvan je Sergijev, a nešto kasnije Zagorsk. Posle raspada Sovjetskog Saveza vraćeno mu je originalno ime.

Malo istorije (18): Viđeni za gulag

Priče o boravcima u Sovjetskom Savezu bile su često prisutne u našim druženjima van radnog vremena. A to je po pravilu bilo tokom sedmičnih ručkova utorkom, u vreme velike pauze. Tokom boravaka tamo bili smo „osuđeni” da vreme provodimo u istoj prostoriji i u većoj grupi, pa je bilo više neposrednih svedoka zanimljivih događaja.

Konačno, u zimu 1985. godine PMO je završen, tačnije, prvi od dva računara koje je trebalo realizovati. Bilo je predviđeno da se oba spakuju i transportuju u Moskvu; dok se bude testirao kompletirani primerak, drugi je trebalo završiti u samom Institutu problema upravljanja. Ekipa je bila Veselin Potić, Dejan Srđević, Slobodan Davidović, Rade Tatalović, Ljubiša Golubović i ja.

Rade, Ljubiša i ja smo doputovali 4. marta 1985. godine, sa idejom da raspakujemo opremu i pripremimo je za rad. Ispostaviće se da oprema neće biti dopremljena cele te sedmice, tako da smo sve vreme bili besposleni. Vreme je bilo jako hladno, ispod dvadeset stepeni ispod nule, ali sunčano. Odlazili smo svaki dan u Institut, zadržavali se do ručka, a onda odlazili u grad.

Iz kog je veka ova?

Za sovjetske prilike radnje su bile pune robe, a najrazličitije vrste pića, pogotovu votke, mogle su se kupiti u slobodnoj prodaji. Pošto smo po dolasku robu zamenili za rublje kod čuvenog Ženje, mogli smo čak i ponešto da pazarimo, pogotovu što smo imali onaj „ruski sindrom”: ako se nešto ne kupi odmah, druge prilike možda neće biti.

Tek u petak dobismo informaciju da su sanduci stigli i da ćemo sa raspakivanjem krenuti u ponedeljak, dakle sa sedam dana zakašnjenja.

Za vikend htedoh Rada i Ljubišu da kulturno uzdignem, pa ih povedoh u razgledanje Kremlja. U Arhangelskom saboru pokazah im ikonu Svetog Georgija kako ubija aždaju, napominjući da potiče iz desetog veka. Na to me Ljubiša upita, pokazujući na stariju ženu koja je sedela pored ikone: „Iz kog je veka ova?”

Pošto su me prethodno sve vreme pitali kad ćemo na pivo, videh da je vrag odneo šalu, pa ih povedoh na VDNH. Znao sam da se tamo na kioscima može kupiti pivo, ali je moralo da se ispija napolju. Jednostavno, u to vreme se u Moskvi nije moglo onako serbez ući u kafanu i popiti piće.

Vest u jedan sat

U ponedeljak, po dolasku u Institut, krenusmo sa radom. Uz pomoć Valerija Makarova i majstora iz Instituta napravismo dva postolja za računare i počesmo sa raspakivanjem.

Oko jedan sat dođe Nataša Dagureva da nas odvede na ručak i saopšti nam da je umro tadašnji predsednik Sovjetskog Saveza i generalni sekretar Partije, Konstantin Černjenko.

Nas trojica se pogledasmo i počesmo da se smejemo. Naravno, izvinuh se Nataši i objasnih razlog. Jednostavno, na tu vest smo sva trojica zamislili Veska kako, sa rukom zabačenom iza glave, čupka obrvu i nervira se što ne mogu da polete za Moskvu, jer nam je bilo logično da granice budu nakratko zatvorene zbog smrti prvog čoveka države, kao što je ranije bilo uobičajeno.

Oko četiri sata Nataša nas obavesti da su kolege ipak doputovale i da će po običaju doći u hotel radi tradicionalne zakuske. Tako i bi. Votke je bilo u izobilju, pa se i zapeva.

Hol pun uniformi

Usred veselja zazvoni telefon. Nekako se nađoh najbliži, pa se javih. Recepcionarka me obavesti da je stigao još jedan kolega i da bi neko trebalo da siđe po njega. Radilo se o Serjoži Sverdlovu.

Onako veselo pođoh po njega. Kad sam izašao iz lifta, pomalo se zaledih. Ogromni hotelski hol bio je pun vojske, policije i dežurnih sa crvenim trakama oko rukava, takozvanih družinjika.

Jedva se probih do recepcije, pokupih Serjožu i krenusmo nazad. Ostatak druženja sam proveo mirno, u ćošku, sve vreme pogledajući ka vratima. Imao sam utisak da će svakog časa neko da pokuca. A onda, šta bude, bude.

Međutim, kao da je smrt Konstantina Černjenka u trenutku sve promenila. Kao da su ljudi nekako živnuli. To se jednostavno svuda videlo. Kao da su neke stege popustile. Dolazilo je vreme perestrojke.

„Ovako više ne može”

Rad na završetku PMO procesora tokom marta i aprila 1985. tekao je u pomalo grozničavoj atmosferi. Testiranje procesora kompletiranog još u Beogradu otkrilo je probleme u radu skupa registara opšte namene. Pokazalo se da i kod Amerikanaca ponekad važi ono da dokumentacija ne prati razvoj, komponente korišćene za realizaciju registara nisu radile prema specifikaciji iz kataloga.

Problem nije bio težak za rešavanje. Međutim, pokazalo se da to rešenje ne pije vodu, jer na montažnim pločama nije bilo mesta za dodatna kola. Sloba je uspeo da nađe minimalno rešenje i mogli smo da krenemo dalje.

Radili smo po ceo dan, jer smo po povratku iz Instituta nastavljali u hotelu, često do iza ponoći. Ali posao nije išao onako kako smo želeli.

Jednoga dana je Vesko otišao na sastanak sa Valerijem i Rubenom, pošto je Volkov bio na putu. Sa sastanka se vratio poslovično čupkajući obrvu, što je ukazivalo da nije raspoložen. Kao najstariji, odvažih se da ga upitam u čemu je problem.

Pomalo rezignirano odgovori: „Ovako više ne može. Moraću da razgovaram sa Albertom. Ne daju nam da radimo subotom.”

Mi ostali se pogledasmo. Osetih da se svako od nas u sebi nasmeja.

Malo istorije (12): Vrhunac i labudova pesma

Procesor multiprocesne obrade, poznat po skraćenici PMO, bio je vrhunac, ali i labudova pesma onoga što je Digitalna laboratorija bila u računarskoj tehnici tadašnje Jugoslavije. Dovoljno je reći da je ta laboratorija nastala na temeljima razvoja prvog domaćeg računara, CER-10, pa se može smatrati mestom nastanka jugoslovenskog računarstva.

Osetim pomalo tugu kada povremeno pročitam da je prvi domaći računar bila „Galaksija”. Ne sporim značaj i trud tvoraca tog mikroračunara, koji su najširem krugu ljudi ponudili mogućnost da sami sagrade sopstveni računar na tada popularnom procesoru Z80. Prosto živimo u vremenu u kome sve nekako počinje od nas. Ali te 1983. godine nad pravim računarstvom, kao i nad Jugoslavijom, polako se spuštala zavesa.

Prave dimenzije PMO projekta nikada u Laboratoriji nisu sagledane na pravi način. Mogući razlog je to što se realizovao po principu kreni-stani. A moguće je i da su dolaskom Draška na mesto direktora komercijalni efekti počeli da dobijaju prevagu nad stručnim dostignućima.

Selfi za pasoš

O projektu PMO se pričalo mnogo pre nego što je novembra 1980. zvanično krenula njegova realizacija.

Bližio se kraj mog služenja vojnog roka u Sarajevu. Pozvah kući i majka mi reče da ju je neko zvao iz „Pupina” i tražio moj pasoš. Pošto je bilo popodne, pozvah Dabu, jer sam samo njegov broj znao napamet, ne bih li saznao o čemu se radi. Nažalost, dobih neke nemušte odgovore, pa reših da se iz vojske vratim preko Beograda i na licu mesta saznam šta je posredi.

Bio je 6. novembar 1980. godine. Važnost pasoša mi je bila istekla, a 19. novembra je trebalo da putujemo u Moskvu na projektni sastanak. Nasta trka sa vremenom. Ispostavi se da niko ne može brzo da mi napravi slike za pasoš, pa se prihvatih da to uradim sam. Slikah se iz ruke, što bi se danas reklo, napravih selfi. Pošto sam pred odlazak u vojsku kupio aparat za izradu fotografija, dadoh se na posao. Nisam bio baš zadovoljan rezultatom, pa sam se plašio da li će slike proći u SUP-u.

Već u ponedeljak sam ponovo bio u Beogradu i javio se čuvenom Škrbi, zaduženom za bezbednost u Institutu. On je završio posao, dobio sam nov pasoš i poslovnu vizu za boravak u Sovjetskom Savezu. I avantura zvana PMO, koja će trajati narednih pet i po godina, mogla je da počne.

Moskva posle Olimpijade

Tog 19. novembra 1980. u Moskvu smo se uputili Veselin Potić, Dušan Velašević, Borivoj Lazić i ja. Kolege sa Elektrotehničkog fakulteta trebalo je da budu konsultanti, jer je projektni zadatak podrazumevao projektovanje i realizaciju specijalizovanog procesora za podršku multiprocesnosti na familiji računara ES, koji su bili kopije IBM/370, sa operativnim sistemom sličnim IBM-ovom OS/370.

Bila je to godina u kojoj su u Moskvi održane Olimpijske igre, pa je glavni grad poprimio novo ruho. Izgrađeno je dosta novih hotela, stara zdanja su renovirana; bio je to drugačiji grad od onog koji sam upoznao osam godina ranije. Sleteli smo na novoizgrađeni aerodrom Šeremetjevo 2. Smestili su nas u hotel Centralni dom turista, na kraju Lenjinskog prospekta, u blizini trećeg saobraćajnog prstena.

Sutradan nas je sačekala ogromna zgrada Instituta u Profsojuznoj, Sindikalnoj ulici broj 65. Počeli su projektni sastanci na kojima su nas sovjetske kolege upoznavale sa zadacima.

Beleške koje sam ukoričio

Ukratko, zadatak je bio da se isprojektuje i realizuje specijalizovani procesor koji bi, u saradnji sa računarom domaćinom, podržao funkcionisanje multiprocesnosti na tom računaru. Mogao bih naširoko pričati o konceptualnim osnovama na kojima se cela priča zasnivala, ali to nije tema ovog teksta.

Za mene, koji sam još uvek bio mlad inženjer, ti projektni sastanci bili su posebno značajni, jer se na njima raspravljalo o svim aspektima jednog hardverskog projekta. Prvo se sagledavala šira slika, okvir u kome će se procesor koristiti, a to je bila hardverska podrška radu operativnog sistema. Na osnovu elemenata projektnog zadatka diskutovalo se o mogućnostima i načinima zadovoljenja postavljenih zahteva. U kontekstu mogućih rešenja razmatrana je i fizička osnova, koje bi se komponente koristile za realizaciju.

Tokom tog prvog boravka moj glavni zadatak bio je da hvatam beleške na sastancima, i da na osnovu njih kasnije, u hotelu, nas četvorica diskutujemo o onome što je tog dana bilo tema. Beleške sa tih sastanaka iz novembra i decembra 1980. godine ukoričiću i do danas sačuvati kao jednu od relikvija svog inženjerskog posla.

Tim se popunjava

Početkom 1981. godine, posle doktorskih studija u Mančesteru i jednogodišnjeg boravka na Univerzitetu Karnegi Melon u Pitsburgu, u Institut se vratio Jovan Đorđević, koji je odmah postao deo PMO tima. Timu su se priključila i dvojica mladih inženjera, Milo Tomašević i Miroslav Bojović, i pravi posao je mogao da krene.

U martu 1981. ista ekipa, pojačana Jocom, ponovo je otputovala u Moskvu na mesec dana. Tokom tih sastanaka definisani su okviri projektovanja, arhitektura procesora i način povezivanja sa računarom domaćinom. Po povratku su započete ozbiljne aktivnosti na realizaciji. Svakog petka smo imali radne sastanke, na kojima su učestvovali i Bora i Dule, i na kojima su razrađivani detalji.

Krajem oktobra su, prema planu, u Beograd stigle kolege iz Instituta problema upravljanja. Posao se odvijao onako kako treba.

Ali sa njihovim odlaskom kao da je krenuo režim kreni-stani.