Tour de Yugoslavia (35): Ja se opraštam

Avantura se nastavlja

Zagrejanost za jedrenje pokazala se već početkom jeseni iste te 1989. godine, kada smo odlučili da se ponovo otisnemo put Jadrana. Ovoga puta ekipa je bila manja, samo nas sedmoro. Za početak smo odabrali Rovinj.

Rovinj
Rovinj

Do Rovinja putujemo vozom linijom Beograd–Pula, koja ide na zapad sve do Divače, a onda okreće na jug. Poslednja stanica nam je Kanfanar, odakle se autobusom vozimo do odredišta. Marina se nalazi na suprotnom kraju od starog grada, kojim dominira crkva Svete Eufemije; preko puta marine je ostrvo Sveta Katarina.

Cilj jesenje ture je jedrenje na jug do Kornata i povratak u Rovinj. Pošto smo već uhodani u prijem jedrilice, brzo se pakujemo i krećemo put marine u Pomeru, na samom jugu Istre.

Istra
Marina u Pomeru

Ne sećam se svih mesta na kojima smo konačili, osim onih na ostrvu Rabu, Raba i Supetarske Drage. Doduše, u Supetarsku Dragu smo se sklonili prinudno, bežeći od čuvene senjske bure, koja nas je uhvatila baš kod Golog otoka. Buru ćemo doživeti i dok smo plovili pored Suska i Unija; tada ćemo se skloniti u jednu od uvala kod Malog Lošinja. Čini mi se da smo jednu noć proveli i u uvali na Premudi.

Rab
Ostrvo Rab

Svet je ipak mali

Poslednju noć sidrimo u luci Pula. U to vreme se neke naše kolege nalaze službeno u Puli, pa koristimo priliku da se vidimo. Ujutru se kroz Fažanski kanal, pored Brionskih ostrva, vraćamo u Rovinj.

Dok čekamo autobus za Kanfanar, Kraka i ja uživamo u pogledu sa brda na kome se nalazi crkva Svete Eufemije. U jesen 1989. već se osećala bura koja će narednih godina dovesti do raspada Jugoslavije. Iako će se Istra pokazati kao drugačija regija u odnosu na ostatak Hrvatske, nekako smo se osećali pomalo nelagodno dok smo čekali voz iz Pule koji će nas vratiti u Beograd.

Kraj je bio na vidiku

Godina 1990. bila je po mnogo čemu prekretnica u mom životu. Odlučio sam da napustim Institut „Mihajlo Pupin” i sreću potražim na Tehničkom fakultetu u Čačku. Zbog zaostalih poslova i dalje ću živeti na relaciji Čačak–Beograd. Valjda jedino te godine nisam mnogo razmišljao o troškovima. Putovao sam kao nikada ranije, a bogami ni kasnije; kući sam svraćao tek toliko da promenim garderobu.

S proleća su počeli višestranački izbori, koji su u Sloveniji, a zatim i u Hrvatskoj, značili silazak Saveza komunista sa vlasti. U takvim okolnostima po treći put sam se našao na Jadranu zbog jedrenja.

Ovoga puta smo odlučili da povežemo prethodna dva jedrenja i obiđemo Kornatski arhipelag. Time bismo praktično prokrstarili celu jugoslovensku obalu Jadrana, tačnije onaj njen deo u kome ima mnogo ostrva. Za polazište smo izabrali marinu u Jezerima na ostrvu Murteru.

Murter
ACI marina Jezera na Murteru

Postali smo mi i oni

Prema Jadranu putujemo vozom na relaciji Beograd–Split. U Perkoviću presedamo u lokalni voz do Šibenika. Poslednja je dekada juna. Višestranački izbori u Hrvatskoj održani su početkom maja i pobedila je Hrvatska demokratska zajednica. Na košarkaškom igralištu pored stanice iscrtani su njeni simboli i poruke podrške.

Od Šibenika do Murtera ide se autobusom. Pošto imam vremena do polaska, Boško i ja se penjemo do pijace, da vidimo isplati li nam se da tu kupimo voće i povrće za narednih sedam dana. Usput nailazimo na natpise koji pozivaju na smrt Srba. Nimalo se ne osećamo prijatno.

Namirnice kupujemo na Murteru. Meni zapada da nosim džak sa krompirom, pa malo zaostajem za ostalima, koji prilično bučno idu ka marini. Prolazim pored grupe meštana koji sede na parapetu pored trotoara. Čujem komentar: „Ovi mora da su Slobodanovi.”

Po dolasku u marinu čeka nas standardna procedura. Ovoga puta plovimo sa dve jedrilice, sa sedmočlanim posadama. Ne sećam se svih mesta gde smo prenoćili; jednu noć smo bili u marini na ostrvu Žutu, a jednu u uvali Telašćici na Dugom otoku.

Žut
ACI marina na ostrvu Žutu

Ja se opraštam…

Poslednje veče provodimo u Vodicama. Sidrimo u samoj luci i izlazimo na večeru u jedan od restorana na rivi. Pomalo se osećamo neprijatno. Pogotovu kada jedan pijan čovek, po svoj prilici građevinski radnik, teturajući se rivom zapeva „Oj, vojvodo Sinđeliću”.

Po povratku u marinu Jezera završavamo administrativne obaveze i žurimo na voz. Par dana po povratku u Beograd pravimo večerinku kod Boška, čime se to jedrenje praktično završava.

Iako je raspad Jugoslavije faktički bio stvar vremena, opet smo odlučili da nastavimo tradiciju. Potvrdio sam svoje učešće u novoj ekspediciji, ali je razvoj događaja uticao da se to, bar što se mene tiče, ne dogodi. Za početak jedrenja ponovo su izabrali Split. Samo jedrenje je uglavnom prošlo bez problema. Ali povratak je doneo silne nevolje. Neki su imali velikih neprijatnosti u vozu koji ih je vraćao u Beograd. Neki su se odlučili za avion, ali je i tu bilo komplikacija.

Vodice
Vodice

Tour de Yugoslavia (34): Jedrenje

Iako su se osećale tenzije, još uvek smo se nadali da će Jugoslavija opstati. U martu 1989. godine premijer je postao Ante Marković i počeli su da duvaju vetrovi ekonomskog liberalizma. A društvo iz „Pupina” je našlo novu zanimaciju, jedrenje.

Grupa kolega je u leto 1988. odlučila da preko kompanije ACI Club Yugoslavia iznajmi jedrilicu i obiđe neka od ostrva u središnjem delu Jadrana. To se ponovilo i 1989, kada sam se i ja priključio ekspediciji.

Novi izazov

Krajem juna smo se vozom uputili ka Splitu, gde se u ACI marini nalazila početna tačka naše avanture. Grupu čini dvanaest članova posade. Glavni skiperi su Kraka, Slobodan Ivančević i Komsomolac, Nebojša Vuksanović. Jedrilica, koja će nam biti dom narednih sedam dana, velika je i nova.

Naravno, pravi ugođaj kod jedrenja je kretanje na vetar. Ali kada njega nema, moraju se pokrenuti motori. Kraka je zagovornik jedrenja čak i kada je vetar toliko slab da ne može da naduva jedra. Narednih dana suočićemo se i sa još jednom njegovom strašću, sidrenjem u divljim uvalama, umesto uplovljavanja u neku od ACI marina.

Split
Panorama Splita i ACI marine

Iz Splita krećemo oko tri popodne. Prvo odredište nam je marina u Palmižani na Paklenim otocima, naspram grada Hvara. Iako sidrimo u marini u kojoj postoji restoran, večeramo na jedrilici, što je takođe poseban doživljaj. Tokom plovidbe ješćemo par puta u restoranima, ali doručak i ručak će uvek biti spremani na brodu. Posle večere sledi druženje na palubi uz piće, priču, a ponekad i pesmu.

Pakleni otoci
ACI marina Palmižana na Paklenim otocima

Stražari Jadrana

Na Visu nam je cilj mesto Komiža. Pre toga plovimo do ostrva Biševa, gde se zadržavamo na kupanju. Ne propuštamo priliku da posetimo čuvenu Modru špilju; uspevam da roneći prođem kroz podvodni otvor.

Predveče pristajemo u Komižu i odlučujemo da večeramo u nekoj od konoba. Zbog toga izlazimo na obalu, što baš i nije jednostavno, pošto sidrimo dalje od mola. Boško, dok pokušava da iz čamca pređe na stepenice, ostaje bez oslonca, čamac beži i on pada u vodu. U tom trenutku sam još bio na jedrilici, i to sa fotoaparatom u rukama. Ali jednostavno mi se nije dalo da ovekovečim taj prizor.

Posle večere se vraćamo na jedrilicu. Pošto mi je unutra suviše toplo, odlučujem da spavam na palubi. To će se pokazati kao dobar izbor, pa ću tako i narednih noći.

Ujutru plovimo ka Lastovu. Dan je prekrasan. Kupamo se na Lastovčićima; plaža je od sitnog šljunka, jedna od najlepših na kojima sam bio. Uživanje me čini nesmotrenim, što se završava opekotinama po ramenima. Na Lastovu kupujemo jastoga i Boško se iskazuje kao vrstan kuvar.

Posle doručka jedrenje nastavljamo put Mljeta. Noćimo u uvali Saplunara na južnom kraju ostrva. Pošto smo oplovili ostrvo, sidrimo u Pomeni i obilazimo Mljetska jezera. Popodne plovimo prema Korčuli. Prolazimo pažljivo kroz plitki kanal između Korčule i ostrva Badije, kobilica u jednom trenutku čak zastruže po dnu. Sidrimo u korčulanskoj luci, tako da veče provodimo na kopnu.

Korčula
Korčula

Šlag na tortu

Narednog dana jedrimo oko Korčule i Pelješca i noć provodimo u jednoj od uvala na špicu Pelješca. Pretposlednjeg dana plovimo oko Hvara i Brača i noćimo u marini u Milni na Braču. Poslednjeg dana prelazimo samo put do marine u Splitu, gde treba da se razdužimo sa jedrilicom.

Brač
Milna na Braču

Dok čekamo da se postupak razduženja završi, Boško i ja pijemo kafu u restoranu u marini. Kupili smo „Politiku” i čitamo komentare o mitingu na Gazimestanu, održanom na Vidovdan povodom šeststo godina Kosovske bitke. Prilaze nam dva momka i pitaju da li je slobodno. Dok odgovaramo potvrdno, shvatamo da su to Goran Bregović i Emir Kusturica, bavili su se bojenjem Bregovićeve jedrilice, kojom će krenuti na put preko Atlantika.

Tour de Yugoslavia (30): Tu smo m9i, tu je Radmilović

Dubrovnik, a mi u njemu

U to vreme je u Dubrovniku bilo aktuelno novosagrađeno turističko naselje „Babin kuk”. Pored hotela, u naselju se nalazio veliki broj restorana i trgovina, u kojima su se prodavali čak i brendirani uvozni proizvodi. Što je još uvek bila prava retkost u tadašnjoj Jugoslaviji.

Dubrovnik
Naselje “Babin kuk” u Dubrovniku

Tokom našeg boravka u Cavtatu, na brdima iznad Plata i Mlina izbio je požar. U jednom trenutku izgledalo je da će se spustiti do samih mesta na obali. Ljudi su se uzdali da će Jadranska magistrala sprečiti širenje vatre. Ali Vladimir i ja smo se uverili da put nije nikakva prepreka, dok smo prolazili magistralom, preko nje su preletale užarene šišarke, šireći požar i na rastinje ispod puta.

Tada sam prvi put uživo video specijalne avione „kanadere”, namenjene gašenju požara. Na ozbiljnost situacije ukazivali su i pozivi lokalnih vlasti turistima da se kao dobrovoljci uključe u gašenje. Ipak, posle dva-tri dana borbe sa stihijom, požar je bio lokalizovan.

Kupari
Panorama Kupara

Nastavljamo sami

Pošto su se Milena i njena drugarica Beka vratile za Beograd, Vladimir i ja smo proveli par dana uglavnom u kupanju. I u druženju sa bračnim parom kolega koji su u međuvremenu pristigli u Cavtat. Milenina drugarica Jelica je takođe ostala, ali sa nekim svojim društvom.

Jutra smo počinjali kafom u kafiću „Amor” u centru Cavtata. Jednog jutra se za susednim stolom vodio otprilike ovakav razgovor između Beograđana, jednih koji su tu već letovali, i drugih koji su tek pristigli nekim od jutarnjih autobusa iz Ćilipa ili Ploča. Na pitanje pridošlica kako je u Cavtatu, „domorodac” je odgovorio:

„Tu smo mi, tu je Zoran Radmilović, Vuk Vučo iz Pariza, Dimitrijevići iz Lozane.”

I zaista, u to vreme su se u Cavtatu mogle videti poznate ličnosti, pa i pomenute. Za goste Cavtata porodica Dimitrijević bila je prava atrakcija. Vladimir Dimitrijević, poznati izdavač iz Lozane, doplovio je sa porodicom na Jadran jahtom „Doldi”, što je bila skraćenica od imena njegove supruge Dolores i prezimena. Zapravo, gospođa Dolores je bila atrakcija, jer je znala da izađe na palubu u providnom velu i da se tu malo proteže pred znatiželjnim pogledima.

Vreme je za povratak

Za povratak izabrasmo pravac preko Mostara, Sarajeva, Romanije, Zvornika i Šapca. Na putu nam se pridruži i Jelica. Nismo žurili, tako da nas noć uhvati već oko Šapca.

Bilo je to vreme kada se benzin kupovao na bonove. Negde pre Šapca počela je da gori lampica, upozoravajući me da vozim na rezervi. Kada smo izašli na auto-put, svraćam da kupim gorivo na pumpi u Pećincima. Tek tada shvatam da mi je ostao samo jedan bon od deset litara, što je bilo nedovoljno da stignem kući u Čačak.

Ali posluži me sreća. Pošto sam benzin plaćao čekom, točilac me uputi u kućicu da predam i ček i bon. Radnik kome sam predao ček upita me da li sam bon dao kolegi koji toči. Bez razmišljanja odgovorih, da. Požurih u kola, da se ova moja mala prevara ne bi otkrila.

Sada se već drugačije disalo. Pošto ostavih Vladimira, produžih za Železnik, gde svratih kod Jelice na kafu i kraći predah. Na pumpi u Lipovici potroših poslednji bon i bez problema stigoh kući nešto posle ponoći.

Tour de Yugoslavia (29): Jadran, ali ne i Gradac

Sve smo bili bliže odredištu, Prčnju. Usput svratismo u Dubrovnik i konačno stigosmo u Boku. Ovde sam poslednji put bio tokom maturske ekskurzije 1971. godine.

U Prčanj stigosmo u vreme popodnevnog odmora. Pošto je Raco znao gde je odsela Dušica, relativno brzo je nađosmo. Njihov susret je bio napet, pa sedoh na obalu malo dalje, da im ne bih smetao.

Boka
Panorama Prčnja

Put nastavismo relativno brzo. Cilj nam je bio da nađemo Veljoviće, koji su letovali u Rafailovićima. Nađosmo ih na ručku. Obezbediše nam smeštaj za naredna dva dana, jer se pojavila slobodna soba. Čak smo imali i bonove za hranu.

Vreme provedosmo obilazeći Budvansku rivijeru, Pržno i Sveti Stefan. Večeri smo provodili u Budvi, koja je polako postajala jedan od novih centara turizma na Jadranu.

Budva
Panorama Budve

Osmog dana od polaska krenusmo nazad. Standardni put kroz Moraču i preko Zlatibora. Vozim poslednju deonicu, i to noćnu. Još uvek nisam navikao na noćnu vožnju, jer me zaslepljuju farovi dolazećih vozila. Usput natočismo gorivo, tako da se u Čačak vratismo gotovo punog rezervoara.

Time se završi jedno pomalo neočekivano i prilično neobično letovanje. A možda je to ipak bilo samo putovanje.

Jadran, ali ne i Gradac

Posle tri sedmice, krajem jula 1983. godine, ponovo sam vozio pored modrozelene Drine. Treći put u samo godinu dana.

Ovoga puta smo Vladimir i ja putem Čačak–Višegrad–Tjentište krenuli put mora. Tačnije, put Cavtata, gde nas je čekala moja sestra od ujaka Milena sa dve drugarice. Pošto su otišle par dana ranije, dogovor je bio da nam nađu smeštaj.

Istim ovim putem prošao sam dvadesetak dana ranije, vozeći kolege iz Instituta problema upravljanja da upoznaju južni Jadran. Tada nam je odredište bilo Srebreno, gde smo u hotelu „Orlando” imali bazu; novo odredište bilo je samo par kilometara južnije.

U to vreme se još uvek prelazilo kolima preko čuvene ćuprije u Višegradu. A dalje prema Ustiprači išlo se putem koji je prelazio s jedne strane Drine na drugu. Koja još uvek nije bila zaustavljena branom za potrebe hidroelektrane „Višegrad”.

Zelengora
Spomenik u Dolini heroja na Tjentištu

Tako obično biva

Ne zadržavamo se u Višegradu i prvi odmor pravimo na Tjentištu. Sedimo na obali, čak i u ovo doba godine hladne, Sutjeske i jedemo sendviče koje nam je spremila moja majka.

Put dalje vijuga dolinom Sutjeske. A posle uspona na čuveni prevoj Čemerno spuštamo se ka Gacku i dalje Bileći. U kafanici između Bileće i Trebinja pravimo pauzu radi osveženja. Odatle nam do Cavtata preostaje još nekih sedamdesetak kilometara.

Na odredište stižemo oko pet sati. Nalazimo se sa Milenom i njenim drugaricama i saznajemo da nam nisu našle smeštaj. Naoružani optimizmom u pogledu njegovog nalaženja, odlučujemo da veče provedemo u hotelu „Kroacija”.

Cavtat
Panorama Cavtata

Optimizam se pokazao opravdanim i nalazimo smeštaj, doduše, samo za tu noć. U to ime mogli smo da naručimo tatarski biftek. Sutradan nalazimo stalni smeštaj, tako da možemo da se prepustimo uživanju, kupanju i sunčanju.

Cavtat je, pored Rovinja, omiljeno letovalište Beograđana. Svako jutro stižu autobusi sa aerodroma Ćilipi ili iz Ploča. Postoji velika verovatnoća da se u nekom od kafića u centru mesta spazi poznato lice. Uglavnom se kupamo na plaži Ključice, sa koje pogled puca na Plat, Mline i Kupare. Uveče obično skoknemo do Dubrovnika, što iskoristimo i za večeru. Jedno veče odlazimo i na jagnjetinu u „Konavoske dvore” u Konavlima, a jedno popodne na kafu u Herceg Novi. Vladimir i ja koristimo priliku da posetimo i moje prijatelje Ujdure u Gradcu, koji je odavde udaljen nekih sto dvadeset kilometara.

Tour de Yugoslavia (28): Kad vojnik časti posetioce

Put smo nastavili preko Donjeg Vakufa, Bugojna i Kupresa, i oko ponoći stigli na planinu Cincar iznad Livna. Stali smo pored puta i odspavali do jutra.

Put smo nastavili pored Buškog blata i preko Ciste Provo se spustili na Jadransku magistralu kod Brele. Na benzinskoj stanici na izlasku iz Splita prema Šibeniku smo se umili i doručkovali. Pre nego što smo se uputili ka Zadru, svratili smo na slapove Krke kod Skradina i prepodne proveli u kupanju.

U Zadar smo stigli nešto posle vremena za ručak, jer smo računali da će Dragan tada moći da izađe u grad. U kasarnu smo stigli taman na kraj ručka, sačekali Dragana da uzme dozvolu i presvuče se, pa krenuli u grad. Pošto smo ipak bili na nekakvom letovanju, otišli smo prvo na plažu Kolovare da se okupamo. A onda u neki restoran sa samoposluživanjem, na ručak. Ručak je platio vojnik Dragan, što je bilo sasvim u duhu devize našeg letovanja.

Zadar
Panorama Zadra

Noć na plaži

Već je bilo veče kada smo se oprostili od Dragana. Trebalo je naći mesto za počinak. Zato krećemo ka jugu i tražimo pogodnu lokaciju. Zaustavljamo se kod Pirovca. Lokalnim putem se spuštamo do plaže i tu, u kolima, provodimo noć.

Posle buđenja nastavljamo put. Svraćamo u Šibenik, da kupimo nešto za doručak i konačno se javimo kući. Kada operaterki u telefonskoj centrali kažem da tražim broj u Čačku, ona mi otpeva refren onog hita Lepe Brene koji se tog leta vrteo po celoj Jugoslaviji, onaj o Čačku i šumadijskom rokenrolu.

Šibenik
Panorama Šibenika

Usput svraćamo do Splita i konačno, u vreme ručka, stižemo u Bašku Vodu, gde letuje naš drugar Zoran Gavrilović sa devojkom. Popodne provedosmo sa njima na plaži. Bilo je jasno da od prenoćišta nema ništa. Družismo se sa njima do kasno uveče i nastavismo put. Parkirasmo se pored magistrale, malo zaklonjeni rastinjem, i tu provedosmo noć, ponovo u kolima.

Povratak u detinjstvo

Naše sledeće odredište bio je Gradac, koji je od Baške Vode udaljen pedesetak kilometara. U Gradcu sam ponovo posle pet godina.

Moj drug Zdenko se u međuvremenu oženio i dobio sina Ivana. Odlazimo u Brist, odakle je nevesta Smiljana, na kupanje. Uveče odlazimo sa mlađim Ujdurima na večeru. U Gradcu ostadosmo dve noći i krenusmo dalje.

Tour de Yugoslavia (9): Zlatne godine

Drugi dan boravka u Dubrovniku koristimo za odlazak u Kupare na kupanje. Dočekuje nas najlepša plaža na kojoj sam do tada bio na Jadranu. Što i nije naročito iznenađujuće, ako se ima u vidu na koliko sam plaža do tada uopšte i bio.

Dubrovnik
Dubrovnik – Stari grad

Iz Dubrovnika ekskurziju nastavljamo odlaskom u Budvu. Ovo je moj prvi boravak u Crnoj Gori. U to vreme Budva još uvek nije bila prestonica crnogorskog turizma; dominirao je sindikalni turizam namenjen radnom narodu. To se ogledalo u velikom broju odmarališta, koja su uglavnom podigle bogate firme iz Srbije, pogotovu one iz energetske branše.

Ovde ćemo imati najbolji smeštaj na celoj ekskurziji, jer ćemo dve noći provesti u hotelu „Park”. Hotel se nalazio na kraju Slovenske plaže, i kad bi se prošlo kroz pešački tunel, stizalo se u Bečiće.

Budva
Budva danas

Među Paštrovićima

Boravak u Budvi ponovo nam donosi priliku za kupanje. Ovde imamo i jedinu večeru tokom cele ekskurzije, u restoranu Jugoslovenskog rečnog brodarstva. Nažalost, pojedinci su nezadovoljni pa se žale razrednom, zbog čega on nepotrebno raspravlja sa predstavnikom agencije.

Boravkom u Budvi završila se i naša maturska ekskurzija. Preostalo je da se vratimo u Čačak. Tadašnji put standardno vodi preko Petrovačkih strana, Podgorice, kanjonom Morače, dolinom Lima, preko Zlatibora i onda smo takoreći kod kuće. Usput se kratko zadržavamo u Podgorici i Novoj Varoši.

Kupujući u Podgorici, zaključujem da je roba dosta jeftinija nego kod nas. Kada sam to pričao kući, moj otac reče: „Oni se tretiraju kao nerazvijeni, pa im se kroz dotacije države omogućava da imaju jeftiniju robu.”

Studentsko doba

Da nije bilo dve Elektrijade, ne bih se mogao pohvaliti putovanjima tokom studentskih dana. Posle prve godine proveo sam dve nedelje na Jadranu, gde drugde nego u Gradcu. A onda su došla leta koja sam provodio u Čačku.

Prilika da odem na Elektrijadu 1976. godine pružila mi se zahvaljujući učešću u takmičenju iz Osnova elektrotehnike; u to vreme bio sam angažovan kao demonstrator na tom predmetu.

Neposredno pre odlaska na Elektrijadu, na Fakultetu je organizovana poseta značajnim telekomunikacionim objektima u Beogradu i Srbiji. Studenti treće i četvrte godine su tokom dva dana obišli Glavnu telefonsku centralu u Beogradu, Školski centar veze na Banjici, kratkotalasni predajnik Radio Beograda u Stublinama, srednjetalasni predajnik u Zvečki, Oblasni radarski centar na Kovioni i konačno Satelitsku stanicu u Prilikama, kod Ivanjice.

Bila je to i prilika da se studenti malo bolje upoznaju, izvan onih uobičajenih aktivnosti vezanih za vežbe i predavanja. Meni će ti obilasci Beograda, poseta Prilikama i Ivanjici, kao i kasniji boravak u Poreču, doneti divna prijateljstva, koja i dan-danas traju.

Odlazak u Poreč na Elektrijadu na neki način je predstavljao moj izlazak u svet i druženje sa ljudima. Slobodno se može reći da su to bile zlatne godine Jugoslavije. Smešila nam se lepa budućnost. Pre svega, osećali smo neku bezbrižnost, jer je sve bilo ispred nas.

U narednih deceniju i po naša generacija će preći put od raja do pakla. Od lepih inženjerskih poslova i života kao na traci, do svedoka tragičnog kraja jedne zemlje i nadanja miliona njenih žitelja.

Tour de Yugoslavia (8): Molim Vas, da li imate belu kafu

Generacijama iz pedeset i neke putovanja su značila pravi prozor u svet. Za razliku od današnjih generacija, koje neodlazak u inostranstvo doživljavaju kao pravu tragediju, nama je obilazak Jugoslavije bio pravi doživljaj.

Na kraju trećeg razreda gimnazije tradicionalno se izvodila takozvana maturska ekskurzija. Početkom juna 1971. godine, u organizaciji „Autoprevoz turista”, krenuli smo u obilazak Jugoslavije. Prva stanica bio nam je Zagreb. Bilo je to vreme Maspoka, pa se verovatno zbog toga nismo ni zadržavali, možda sat-dva. Uopšte se ne sećam da smo nešto obilazili.

Produžili smo za Plitvička jezera. Bili smo smešteni u neke zgrade koje su ličile na barake, sa krevetima na sprat. Nas četrnaest je spavalo u trinaest kreveta. Sutradan je trebalo da idemo u obilazak jezera, ali nas je dočekao tmuran i kišovit dan. Većina je bila da se to preskoči, pogotovu profesori. Ipak, nas pet-šest iz odeljenja uspelo je da nagovori našeg razrednog Ratomira Ćosića da se ipak spustimo niz jezera. Kad smo stigli do hotela, hteli smo još i da se provozamo čamcem, ali su ostali bili toliko besni da je čak i naš poslovično tvrdoglavi razredni popustio.

Plitvice
Plitvička jezera

More, more…

Sa Plitvičkih jezera krećemo ka moru, na koje izlazimo kod Karlobaga, ispod Velebita. Pravimo kratak predah i nastavljamo ka Zadru. Smeštamo se u turističkom naselju Borik, koje je u to vreme bilo popularno odmaralište mladih. Ponovo spavamo u višekrevetnoj sobi i, naravno, kao ni prethodno veče, ne prolazi bez dečjih nestašluka.

Posle doručka nastavljamo prema jugu. Odredište nam je Kaštel Kambelovac, gde ćemo noćiti naredne dve noći. Ovde nam se pruža i prva prilika za kupanje. Nažalost, plaža je zaprljana naftom, tako da mnogi postaju „crni” i bez sunčanja.

Kašteli
Kaštel Kambelovac

Spavamo u privatnim kućama. U pojedinim dvorištima ima trešanja, pa je to prilika da se ukrade poneka šaka. Večeri provodimo u bašti nekog restorana, gde već svira muzika, uigravajući se za predstojeću turističku sezonu.

Još uvek prepričavam kako se moj drug Ljubiša Veljović negde oko ponoći obratio konobaru: „Molim Vas, da li imate belu kafu?”, a ovaj mu je sasvim ozbiljno odgovorio: „Pogledaću.”

Split i šesta flota

Sledeći dan bio je predviđen za obilazak Splita. Posetili smo Dioklecijanovu palatu i Meštrovićevu galeriju, i popeli se na Marjan.

Split
Panorama Splita

Tog dana je u poseti Splitu bila američka krstarica iz sastava Šeste flote. Mornari su se razmileli po gradu; mnogi od njih su pijani, pa ih njihova vojna policija dovodi na brod taksi vozilima.

Galerija
Meštrovićeva galerija u Splitu

Pošto smo napustili Kaštel Kambelovac, upućujemo se ka narednom odredištu, Dubrovniku, tadašnjoj prestonici jugoslovenskog turizma. Posle Splita prolazimo pored meni poznatih mesta, koja sam do tada upoznao sa strane mora, prolazeći brodom. Sada se prvi put vozim ovim delom Jadranske magistrale.

Dok palme njišu grane

I u Dubrovniku ostajemo dve noći. Spavamo po kućama; naša se nalazi u blizini Straduna. Domaćini su nam pomalo nezgodni ljudi, potpuno nekompatibilni sa pubertetlijama.

Ovde sam prvi put. Uveče izlazimo na Stradun i sedimo na skalinima. Dvojica naših profesora pozivaju nas u obližnju kafanu. Nećkamo se, ali ipak ulazimo. Unutra sedi Luči Kapurso iz čuvenih „Dubrovačkih trubadura”.