Tour de Yugoslavia (15): Kad nije bilo kafe

Ponovni susret sa Ljubljanom desio se 1982. godine. Ponovo je razlog bio Sajam elektronike, na kome je Institut tradicionalno učestvovao. Ali nezavisno od toga, kod nas u Laboratoriji je postojala praksa da saradnici povremeno odlaze na sajmove i konferencije, kako bi se upoznali sa novim tehničkim i tehnološkim dostignućima.

Ne sećam se kako sam putovao, a smeštaj smo imali u hotelu „Union”, u samom centru grada. Tokom Sajma održavana je i konferencija iz informatike, pa sam prisustvovao njenom otvaranju i koktelu upriličenom u Vinoteci na Razstavišču. Ni ovaj boravak u Ljubljani nije prošao bez zanimljivog događaja, a on je bio vezan za odlazak u Trst.

Kad nije bilo kafe

Tokom posete štandu Instituta čuh da kolega iz Hidraulike i pneumatike traži društvo za odlazak u Trst. On je u Ljubljanu došao službenim kolima, što je pružalo šansu da se do Trsta ode bez problema. Brzo se dogovorismo i odlučismo da krenemo u popodnevnim časovima.

Međutim, ispostavilo se da on za auto nema zeleni karton i da kolima praktično možemo samo do Sežane. Ostavismo kola na parkingu u centru Sežane i uhvatismo lokalni autobus za Trst.

Bilo je to vreme kada je u Srbiji vladala nestašica kafe. Pa je poseta Trstu bila prilika da kupim makar jedan kilogram.

Ljubljana
Hotel “Union” u Ljubljani

Pedeset devet kilograma

Zadržasmo se u Trstu nekih dva sata i uhvatismo autobus za Sežanu u šest sati. Nisam kupio ništa osim tog kilograma kafe, a kolega je kupio auto-radio i blic za fotoaparat.

Kada je autobus stigao na granicu, milicioner nas upita: „Šta će te vas dvojica sa crvenim pasošima u ovom autobusu? Izlazite, i pravac na carinu.”

Na našu nesreću, u to vreme je na granicu stigao i autobus iz Pariza za Beograd. Carinici su tražili od putnika da iznesu svoje stvari i stanu u red za kontrolu. Nekako uspesmo da se uguramo u prve redove i strpljivo sačekasmo početak.

Pored nas je jedan brko u kondurama gurao veliku kartonsku kutiju, sve vreme pričajući kako on nema ništa. Kad su carinici počeli sa radom, prvo su pitali čiji su električni šporet i bicikl, koji nisu izneti iz prtljažnika autobusa. Nevoljno se javiše vlasnici tog espapa.

Na red dođe i brko. Na pitanje šta ima da prijavi, poče da vadi neku staru odeću, objašnjavajući cariniku da ima veliku familiju i da je sirotinja koja mora sve da zadovolji. Ispod odeće pojaviše se i kese sa kafom, pa mu carinici rekoše da ih vadi na pult. Dok smo mi još čekali, stiglo se negde do pedeset devet kilograma kafe.

Ubrzo i mi prođosmo bez problema. Ali problemi su tek dolazili, trebao nam je prevoz do Sežane.

Nismo svi bili isti

Izađosmo ispred carinarnice i počesmo da tražimo prevoz. Naiđoše kola beogradskih registracija sa dvojicom mlađih ljudi. Zaustavismo ih i upitasmo ima li jedno mesto do Sežane. Odgovoriše potvrdno, a kad rekosmo da nas je dvojica, odgovoriše: „Pitali ste da li ima jedno mesto.”

Kolega sede u kola, a ja ostadoh da sačekam da on uzme naša kola i dođe po mene. Za to vreme se nebo prema Sežani natuštilo i počeše da sevaju munje. A njega nema pa nema. Unervozih se, jer od graničnog prelaza Fernetiči do Sežane nema više od kilometar i krenuh peške.

Posle par stotina metara poče jaka kiša. A ja u odelu, i naravno pokisoh. Negde na pola puta stade „stojadin” i ja, onako mokar do gole kože, uđoh u kola. Ispostavi se da su prvo Beograđani čekali na benzinskoj pumpi da natoče gorivo, a onda je i kolega učinio isto i zato ga nije bilo tako dugo.

Jedva sam čekao da stignem u hotel. Jer me je dodatno brinulo da li će se odelo osušiti za sutrašnji povratak u Beograd.

Tour de Yugoslavia (10): Pizza fi 300

Sa Elektrotehničkog fakulteta je te aprilske nedelje put Istre, i jednog od njenih najznačajnijih letovališta, Poreča, krenulo pet autobusa. Pored takmičara u znanju i sportskim disciplinama, putovalo je i dosta studenata onako, turistički.

Auto-putem prema Zagrebu ponovo prolazim posle pet godina. Ali zato prvi put putujem u Sloveniju, gde sam do tada bio samo dva puta, i to u Postojni. Odmaramo na benzinskoj stanici u blizini Brežica. Prvi put jedem sladoled od oraha i pijem laško pivo; na etiketi piše, „Osvežavajući napitak od hmelja”. Do Poreča stižemo preko Kopra, jer je to definitivno bolji i brži put nego preko Rijeke.

Prilike
Satelitska stanica u Prilikama

Boravak u Poreču bio je prilika da upoznam nešto novo. Praktično, bio je to moj prvi boravak u jednom pravom hotelu, iz kompleksa „Zelena laguna”. Iako je bio april, uspeo sam da se okupam. Koliko je voda bila hladna, nisam ni osetio da sam se posekao na kamen.

Dane smo provodili na sportskim takmičenjima, a večeri na žurkama u Internacionalnom klubu. Jednog dana smo se odlučili za odlazak u Trst.

Zelena laguna
Turistički kompleks “Zelena laguna” u Poreču

Ništa bez Ponte Rosa

U Trst smo otišli automobilom iznajmljenim u rent-a-car agenciji; mislim da je to bio „Avis”, u to vreme vodeća kuća u toj oblasti u Jugoslaviji. Društvo su, pored mene, činili Vladimir Smiljaković, Dušan Poznanović, Srđan Ivančević i Tomislav Šuh.

Zanimljivo je da tada nisam kupio farmerke, iako su one bile najčešći artikal zbog koga se odlazilo u Trst. Moja jedina kupovina bila je tada popularna „vijetnamka”. Na povratku u Poreč naplatili su nam carinu, jer nismo prijavili merne instrumente. Ja sam jedini bio bez instrumenta, ali su mi carinu od tadašnjih deset hiljada dinara naplatili za „vijetnamku” i farmerke koje sam kupio za sestru Zorana Avramovića.

Tokom posete Trstu bio sam u prilici da prvi put probam picu. Smiljac i ja smo, čekajući ostale, svratili u piceriju pored Kanala Grande. Pica-majstor Salvatore, go do pojasa, razvijao je testo vrteći ga iznad glave, a onda tu pred nama stavljao nadeve i konačno ubacivao picu u onu pravu peć, koja se zagrevala na drva. Dok smo čekali, gustirali smo pivo Stella Artois.

Kada smo konačno bili posluženi, konstatovali smo da je pica veličine fi 300. I taj komentar, i pominjanje majstora Salvatorea, prati nas i danas, posle skoro pola veka.

Pizza
Pica — doduše, ne ona Salvatoreova

Sledeća Elektrijada održavala se na istom mestu. Boravak je protekao otprilike na isti način i u istom društvu. Ovoga puta smo u Trst išli autobusom, a ja sam kupio i svoje prve farmerke. Ova Elektrijada je značila i oproštaj sa Elektrotehničkim fakultetom, jer ću diplomirati dva meseca kasnije.

Novi početak koji je vodio kraju

Putovanja su me čekala tek sa završetkom fakulteta. Delimično će biti vezana za poslove koje sam radio u Institutu. Bila su to neka nova iskustva, sa događajima vrednim sećanja. Pošto su se neka ponavljala, neću ih nabrajati hronološki, već prema gradovima koje sam tom prilikom posetio i upoznao.

Činilo mi se da je ceo svet, ili bar Jugoslavija, moja. Naravno, bilo je tu i onoga, biće vremena. Ali godine koje su dolazile, i to nepuna decenija i po, pokazale su da vremena i nije bilo tako puno.

Zato uvek sa setom pamtim 1990. godinu. Bila je to godina ispunjena događajima, godina kakvu bih svakome poželeo da ima. Reklo bi se da sam kući dolazio tek da promenim odeću i krenem dalje. Ulaskom u poslednju deceniju dvadesetog veka, kao da se zavesa spustila — i počeli smo da živimo od sećanja i nadanja.

Praktično, putovanja po Jugoslaviji su za mene završena tokom jedrenja po Jadranu u junu 1990. godine. Kada sam ponovo počeo da putujem po prostorima nekadašnje Jugoslavije, bilo je to već putovanje u Evropu.