Tour de Yugoslavia (30): Tu smo m9i, tu je Radmilović

Dubrovnik, a mi u njemu

U to vreme je u Dubrovniku bilo aktuelno novosagrađeno turističko naselje „Babin kuk”. Pored hotela, u naselju se nalazio veliki broj restorana i trgovina, u kojima su se prodavali čak i brendirani uvozni proizvodi. Što je još uvek bila prava retkost u tadašnjoj Jugoslaviji.

Dubrovnik
Naselje “Babin kuk” u Dubrovniku

Tokom našeg boravka u Cavtatu, na brdima iznad Plata i Mlina izbio je požar. U jednom trenutku izgledalo je da će se spustiti do samih mesta na obali. Ljudi su se uzdali da će Jadranska magistrala sprečiti širenje vatre. Ali Vladimir i ja smo se uverili da put nije nikakva prepreka, dok smo prolazili magistralom, preko nje su preletale užarene šišarke, šireći požar i na rastinje ispod puta.

Tada sam prvi put uživo video specijalne avione „kanadere”, namenjene gašenju požara. Na ozbiljnost situacije ukazivali su i pozivi lokalnih vlasti turistima da se kao dobrovoljci uključe u gašenje. Ipak, posle dva-tri dana borbe sa stihijom, požar je bio lokalizovan.

Kupari
Panorama Kupara

Nastavljamo sami

Pošto su se Milena i njena drugarica Beka vratile za Beograd, Vladimir i ja smo proveli par dana uglavnom u kupanju. I u druženju sa bračnim parom kolega koji su u međuvremenu pristigli u Cavtat. Milenina drugarica Jelica je takođe ostala, ali sa nekim svojim društvom.

Jutra smo počinjali kafom u kafiću „Amor” u centru Cavtata. Jednog jutra se za susednim stolom vodio otprilike ovakav razgovor između Beograđana, jednih koji su tu već letovali, i drugih koji su tek pristigli nekim od jutarnjih autobusa iz Ćilipa ili Ploča. Na pitanje pridošlica kako je u Cavtatu, „domorodac” je odgovorio:

„Tu smo mi, tu je Zoran Radmilović, Vuk Vučo iz Pariza, Dimitrijevići iz Lozane.”

I zaista, u to vreme su se u Cavtatu mogle videti poznate ličnosti, pa i pomenute. Za goste Cavtata porodica Dimitrijević bila je prava atrakcija. Vladimir Dimitrijević, poznati izdavač iz Lozane, doplovio je sa porodicom na Jadran jahtom „Doldi”, što je bila skraćenica od imena njegove supruge Dolores i prezimena. Zapravo, gospođa Dolores je bila atrakcija, jer je znala da izađe na palubu u providnom velu i da se tu malo proteže pred znatiželjnim pogledima.

Vreme je za povratak

Za povratak izabrasmo pravac preko Mostara, Sarajeva, Romanije, Zvornika i Šapca. Na putu nam se pridruži i Jelica. Nismo žurili, tako da nas noć uhvati već oko Šapca.

Bilo je to vreme kada se benzin kupovao na bonove. Negde pre Šapca počela je da gori lampica, upozoravajući me da vozim na rezervi. Kada smo izašli na auto-put, svraćam da kupim gorivo na pumpi u Pećincima. Tek tada shvatam da mi je ostao samo jedan bon od deset litara, što je bilo nedovoljno da stignem kući u Čačak.

Ali posluži me sreća. Pošto sam benzin plaćao čekom, točilac me uputi u kućicu da predam i ček i bon. Radnik kome sam predao ček upita me da li sam bon dao kolegi koji toči. Bez razmišljanja odgovorih, da. Požurih u kola, da se ova moja mala prevara ne bi otkrila.

Sada se već drugačije disalo. Pošto ostavih Vladimira, produžih za Železnik, gde svratih kod Jelice na kafu i kraći predah. Na pumpi u Lipovici potroših poslednji bon i bez problema stigoh kući nešto posle ponoći.

Tour de Yugoslavia (29): Jadran, ali ne i Gradac

Sve smo bili bliže odredištu, Prčnju. Usput svratismo u Dubrovnik i konačno stigosmo u Boku. Ovde sam poslednji put bio tokom maturske ekskurzije 1971. godine.

U Prčanj stigosmo u vreme popodnevnog odmora. Pošto je Raco znao gde je odsela Dušica, relativno brzo je nađosmo. Njihov susret je bio napet, pa sedoh na obalu malo dalje, da im ne bih smetao.

Boka
Panorama Prčnja

Put nastavismo relativno brzo. Cilj nam je bio da nađemo Veljoviće, koji su letovali u Rafailovićima. Nađosmo ih na ručku. Obezbediše nam smeštaj za naredna dva dana, jer se pojavila slobodna soba. Čak smo imali i bonove za hranu.

Vreme provedosmo obilazeći Budvansku rivijeru, Pržno i Sveti Stefan. Večeri smo provodili u Budvi, koja je polako postajala jedan od novih centara turizma na Jadranu.

Budva
Panorama Budve

Osmog dana od polaska krenusmo nazad. Standardni put kroz Moraču i preko Zlatibora. Vozim poslednju deonicu, i to noćnu. Još uvek nisam navikao na noćnu vožnju, jer me zaslepljuju farovi dolazećih vozila. Usput natočismo gorivo, tako da se u Čačak vratismo gotovo punog rezervoara.

Time se završi jedno pomalo neočekivano i prilično neobično letovanje. A možda je to ipak bilo samo putovanje.

Jadran, ali ne i Gradac

Posle tri sedmice, krajem jula 1983. godine, ponovo sam vozio pored modrozelene Drine. Treći put u samo godinu dana.

Ovoga puta smo Vladimir i ja putem Čačak–Višegrad–Tjentište krenuli put mora. Tačnije, put Cavtata, gde nas je čekala moja sestra od ujaka Milena sa dve drugarice. Pošto su otišle par dana ranije, dogovor je bio da nam nađu smeštaj.

Istim ovim putem prošao sam dvadesetak dana ranije, vozeći kolege iz Instituta problema upravljanja da upoznaju južni Jadran. Tada nam je odredište bilo Srebreno, gde smo u hotelu „Orlando” imali bazu; novo odredište bilo je samo par kilometara južnije.

U to vreme se još uvek prelazilo kolima preko čuvene ćuprije u Višegradu. A dalje prema Ustiprači išlo se putem koji je prelazio s jedne strane Drine na drugu. Koja još uvek nije bila zaustavljena branom za potrebe hidroelektrane „Višegrad”.

Zelengora
Spomenik u Dolini heroja na Tjentištu

Tako obično biva

Ne zadržavamo se u Višegradu i prvi odmor pravimo na Tjentištu. Sedimo na obali, čak i u ovo doba godine hladne, Sutjeske i jedemo sendviče koje nam je spremila moja majka.

Put dalje vijuga dolinom Sutjeske. A posle uspona na čuveni prevoj Čemerno spuštamo se ka Gacku i dalje Bileći. U kafanici između Bileće i Trebinja pravimo pauzu radi osveženja. Odatle nam do Cavtata preostaje još nekih sedamdesetak kilometara.

Na odredište stižemo oko pet sati. Nalazimo se sa Milenom i njenim drugaricama i saznajemo da nam nisu našle smeštaj. Naoružani optimizmom u pogledu njegovog nalaženja, odlučujemo da veče provedemo u hotelu „Kroacija”.

Cavtat
Panorama Cavtata

Optimizam se pokazao opravdanim i nalazimo smeštaj, doduše, samo za tu noć. U to ime mogli smo da naručimo tatarski biftek. Sutradan nalazimo stalni smeštaj, tako da možemo da se prepustimo uživanju, kupanju i sunčanju.

Cavtat je, pored Rovinja, omiljeno letovalište Beograđana. Svako jutro stižu autobusi sa aerodroma Ćilipi ili iz Ploča. Postoji velika verovatnoća da se u nekom od kafića u centru mesta spazi poznato lice. Uglavnom se kupamo na plaži Ključice, sa koje pogled puca na Plat, Mline i Kupare. Uveče obično skoknemo do Dubrovnika, što iskoristimo i za večeru. Jedno veče odlazimo i na jagnjetinu u „Konavoske dvore” u Konavlima, a jedno popodne na kafu u Herceg Novi. Vladimir i ja koristimo priliku da posetimo i moje prijatelje Ujdure u Gradcu, koji je odavde udaljen nekih sto dvadeset kilometara.