Tour de World (8): Sad i nikad više

Sa Jerusalimom se opraštamo sa setom. Pokušavam da uhvatim još ponešto od ovog razmeđa tri religije, još jednom da bacim pogled na Hramovni breg, na kome već blešti Kupola na steni. Konačno grad ostaje iza nas, a mi hitamo ka Jerihonu i graničnom prelazu prema Jordanu.

Granica koja se ne prelazi

Sa osamsto metara nadmorske visine spuštamo se u najveću svetsku depresiju, četiristo metara ispod nivoa mora. Ali na granici nas čeka iznenađenje: na tom prelazu ne možemo da pređemo, nego moramo na sedamdesetak kilometara severniji, kod grada Bet Šana. To znači dvostruku kilometražu i novo čekanje. Pošto je podne već prošlo, jasno je da od posete Petri tog dana neće biti ništa.

Posle mnogo peripetija i presedanja konačno prelazimo u Jordan, gde nas dočekuje lokalni vodič. Posle udobnih izraelskih autobusa, jordanski nas pomalo vraća u stvarnost, putevi su lošiji, a prašnjave bankine podsećaju na Srbiju.

Rešenje u razgovoru

Pošto sedimo odmah iza vodiča Dimitrija, slušamo kako pregovara sa agentima u Jordanu i Egiptu. Razabiram da nam se sprema drugačija varijanta: da prespavamo u Jordanu, pa sutra rano posetimo Petru i onda produžimo pravo za Šarm el Šeik. Konačan izbor pada na hotel na jordanskoj obali Mrtvog mora.

Pošto sa sobom imamo samo ručni prtljag, koji nije za spavanje, u radnjicama pored restorana snabdevamo se najnužnijim. Najviše se traži kupaći pribor. Ja za pet evra nalazim neki ogroman šorts.

Sad i nikad više

Novo iznenađenje čeka nas u holu hotela Kempinski, gde nas osoblje dočekuje sa sokovima i toplim ubrusima. Ali tu iznenađenjima nije kraj.

Mrtvo more
Hotel Kempinski Ištar

Soba je zapravo apartman, deo za spavanje i deo za sedenje, svaki sa svojim televizorom. Kupatilo ima četiri odvojene prostorije, a između njega i sobe budoar sa stolom za šminkanje. Iz sobe se izlazilo pravo na travnjak, preko terase sa pletenom garniturom.

Kempinski Ištar
Hotelska soba

Pošto prtljaga nemamo, brzo se smeštamo i odlazimo na kupanje. Desno od sobe je bazen, a tu je i Mrtvo more. Obukoh onaj ogromni šorts i uđoh u bazen, pa se spustih i do plaže. Dok Sunce polako sklapa zrake, sa ivice okruglog bazena puca pogled na Mrtvo more i svetla na izraelskoj strani. Usred bazena gori gasna buktinja i celom ambijentu daje poseban izgled.

Kempinski Ištar
Bazen sa pogledom na izraelsku stranu Mrtvog mora

Za večeru se nemamo u šta obući osim u ono što se zateklo na nama. Večeramo u restoranu sa pogledom na Mrtvo more i daleka svetla Izraela. Posle večere šetamo pored bazena okupanog raznobojnom svetlošću, zamišljajući kako bi bilo lepo ostati ovde duže od jednog popodneva. „Sad i nikad više”, odzvanja kao eho, jer je ovo ambijent kakav sebi teško možemo priuštiti, a zapao nas je slučajno, zahvaljujući granici koju nismo mogli da pređemo.

Kameni grad

Jutro nas vraća na prašnjavu jordansku džadu koja vodi ka prestonici Nabatejaca, Petri. Još pre tridesetak godina Boško mi je rekao da doći na Bliski istok, a ne videti Petru ne može biti pravi doživljaj. Za većinu nas taj skriveni kamenjar poznat je iz filma o Indijani Džonsu; sada ćemo ga videti sopstvenim očima.

Petra
Petra

Do samog ulaska u kameni prolaz koji vodi u srce Petre ima kilometar i po. Usput srećemo kamilare i konjovodce. Vodič nas obaveštava da je u cenu ulaznice uračunat i povratak na konju, ali ispostaviće se da između teorije i prakse postoji raskorak, jer konjovodci ipak traže dodatni novac. To, međutim, ne može da pokvari užitak.

Klanac je dug kilometar i po, mestimično dubok i dvesta metara, a u najužem delu širok samo dva. Grad je bio raskršće karavanskih puteva koji su spajali Egipat sa Sirijom i južnu Arabiju sa Sredozemljem. Na kraju klanca, kad se stene razmaknu, ukazuje se ono zbog čega se ovamo dolazi, u kamenu isklesano zdanje poznato kao Riznica.

Tour de World (3): Šetnja kroz istoriju

Tih par stotina metara do Izraela prelazimo autobusom. Za neke ulazak neće ostati u lepoj uspomeni, vredne izraelske službenice temeljno će ih proveriti, uključujući i sadržaj memorije mobilnih telefona. O prtljagu da i ne govorimo.

Konačno se nalazimo u autobusu koji nas vozi do Ejlata, ugnežden između Egipta na zapadu i jordanske Akabe na istoku. Malo dalje niz obalu počinje Saudijska Arabija.

Izrael
Ejlat

Ejlat je ključna luka za Izrael, jer se preko nje obavlja trgovina sa istočnom Afrikom i jugoistočnom Azijom; bez nje bi izraelski brodovi morali da plove oko Rta dobre nade. Najjužniji grad Izraela pravo je otkrovenje svojim koloritom usred pustinje.

Posle Ejlata ponovo se vraćamo pustinjskim pejzažima, koje povremeno prekidaju plantaže banana i drugo rastinje, podignuto na zemljištu otetom od pustinje. Navodnjava se sistemom „kap po kap”, što ćemo narednih dana sretati širom Izraela.

Lotova žena

Putovanje kroz Izrael je poput šetnje kroz istoriju. Skoro da nema mesta bez svoje priče. Stižemo do Mrtvog mora, najveće depresije na planeti. Zadržavamo se kod ogromne kamene gromade koja predstavlja okamenjenu figuru Lotove žene, koju je, po predanju, Jehova pretvorio u slani kamen kada se osvrnula da vidi propast Sodome i Gomore.

Izrael
Kamena figura “Lotova žena”

Masada

Produžavamo za Masadu, tvrđavu na istočnom obodu Judejske pustinje, iznad Mrtvog mora. Izgradio ju je Irod Veliki tridesetih godina pre nove ere, kao sigurno utočište u slučaju pobune. Postala je poznata po opsadi 73. godine, tokom Prvog jevrejsko-rimskog rata, kada je većina branilaca izvršila samoubistvo shvativši da je pad neizbežan. Zato je Masada simbol jevrejskog otpora. Danas se do lokaliteta stiže žičarom.

Izrael
Masada”

Telo koje voda diže

Posle Masade vraćamo se u banju Ein Bokek da se okupamo u Mrtvom moru. Mora se priznati da je to jedinstven doživljaj, veliki salinitet, od trista do četiristo promila, onemogućava da se uđe u vodu do vrata: telo se samo diže čim voda dođe do grudi.

Zlatna kupola u sumrak

Posle predaha upućujemo se ka Jerusalimu, glavnom odredištu putovanja. Grad je u brdima Judeje, na oko osamsto metara visine, što znači da smo se, posle depresije od četiristo metara ispod nivoa mora, popeli za hiljadu dvesta metara.

Stižemo u sumrak, ali još je dovoljno svetla da pred nama zasija jedan od simbola grada — zlatna Kupola na steni u Starom gradu. Konačno smo u jednom od središta civilizacije, mestu koje ima izuzetan značaj za tri velike religije: judaizam, hrišćanstvo i islam. Smeštamo se u hotel koji vrvi od hodočasnika sa svih strana sveta.

Grad na razmeđu

Jerusalim je faktički pod upravom Izraela i njegovo je sedište predsednika i parlamenta, iako palestinska strana istočni Jerusalim smatra svojim glavnim gradom. Zato je pitanje njegovog trajnog statusa jedna od glavnih tema bliskoistočnog sukoba.

Prvi put je naseljen oko 1800. godine pre nove ere, što ga čini jednim od najstarijih gradova na svetu. Stari grad je podeljen na četiri četvrti, jevrejsku, hrišćansku, jermensku i muslimansku. Kroz njegovu istoriju smenjivali su se David i Solomon, Nabukodonosor, Rimljani, muslimani i, konačno, savremena država Izrael. Za sve tri religije to je sveti grad.

Već pri dolasku upoznajemo jednu njegovu osobinu: to je grad na brežuljcima, u kome je gotovo nemoguće peške iz jednog dela u drugi.